Ko je bio najvažniji na svadbi?
Kada su na svadbu dolazili prijatelji?
Zašto mlada nije smela da jede prasetinu?
Zašto su mlada i mladoženja spavali odvojeno prve noći?
Ko je dolazio na svadbu a ko na igranku?
Evo kako su pre pedesetak godina izgledale svadbe u Kolubarskom kraju, kraj Lajkovačke pruge, po kazivanjima moje majke Radmile rodjene u Bogovađi i brata od tetke Miloša iz Donjeg Lajkovca.
Brakovi su se tih godina ugovarali izmedju porodica. Moja Radmila se seća da se njena sestra zagledala u jednog momka iz sela, ali da joj je majka branila i da se vidja sa njim. Kao stariju, vodila ju je na igranke koje su se organizovala popodne, ali je nije puštala od sebe. Od silne ljubavi, tetka se dogovorila da pobegne za tog momka, što je u to vreme bila velika hrabrost i čin koji se retko opraštao. Da li je baba čula ili šta već, tek nekako je sklopila dogovor i na brzinu je udala za Teču, iz siromašne porodice, u brdsko selo Donji Lajkovac. Tetka se ceo vek mučila, moja Radmila i svi mi joj pomagali, a tek su joj unuci stasali u kakvom - takvom pristojnom životu.
Na svadbu se zvalo buklijom. Odabrani član bliže familije obilazio je rodbinu i prijatelje noseći šarenu torbu i cvećem ukrašenu testiju ili drvenu čuturu punu rakije. Ponegde u kraju nosila se i jabuka. Običaj je da pozivani otpije uz buklije, a zatim uspe svoju rakiju unutra. Tako se na kraju pozivanja u bukliji nadje mešavina svakojakih rakija. Ako pozivar povremeno cugne, dešavalo se da se napije i putem peva. Buklija se običaja radi kitila novcem (sitnim novčanicama), dok se pozivar darivao košuljom (pogotovo ako je svojta) ili čarapama, peškirom, čaršavom, jastukom...
Veče pred svadbu, peku se prasići. U dvorištu se u liniju poredjaju ražnjevi, obično po dva jedan iznad drugog, a izmedju njih i na krajevima raspali se vatra, tako da se prasići peku na žaru dve vatre, sa obe strane. Ispod prasića postavlja se pleh u koji se sa njih topi mast. Ta mast, zvana topljenica, ostala mi je u najživljem sećanju sa svadbe mog brata. Moja vesela tetka Draga, Miloševa majka, pekla je sjajne hlepčiće od crnog domaćeg brašna. Mesila ih je kao loptice, da bi ih zatim spljeskala, rasekla po sredini i razvlačila tako da su konačno imali oblik nalik djevreku. O ukusu da ne pričam. E, pa kad se takvih nekoliko hlebova izumače u topljenicu veče pre svadbe, pojedu se i prsti a svadba sutradan dodje samo kao formalnost.
Pečenje prasića bilo je samo za odgovorne i odabrane. Nije to lak posao bio - treba izdržati celo veče i pri tome umerenom brzinom okretati ražnjeve. A ne napiti se! Niti zbrzati posao pa posle prasići spolja izgoreli a iznutra živi.
U to vreme, nije bilo momačkih večeri. Od kuda, od čega? Jedva se imalo i za samu svadbu.
Ujutro se okupljaju svatovi i polazi se po mladu, po ranije sklopljenom dogovoru. Obično je majka ostajala u kući, a muškarci su se spremali na put. Po mladu se išlo kako se moglo. Ubogi naši prijatelji nisu imali ni kola pa je tetka svom novom domu otišla peške. Po majčinu tetku Stameniju došli su još uveče. Poredjali daske u kanate, pa tako koliko god ih je stalo natrpali se došli i odveli je.
Po dolasku kod mladinih, morala se iz pištolja ili puške skinuti jabuka postavljena na neku visoku motku ili drvo. Bio je to zadatak nekoga od mladjih svatova mladoženjinih, koji je u tu svrhu od kuće nosio pušku ili pištolj. Srbi ne bi bili kakvi jesu da nisu jabuku često penjali što je god višlje moguće i vezivali žicama ili ukivali ekserima da napakoste mladoženjenima. Mlada je po običaju sakrivena, sve dok je ne kupi dever, obično mladji brat iz familije. Ja sam, eto, bio dever kada je Miloš uzimao Radovinku, no kako sam bio mali ne sećam baš mnogo detalja. Znam samo da sam morao da joj kupim cipele i da ih posle čuvam tokom cele svadbe jer je običaj da mangupi kradu mladine cipele pa se one posle moraju otkupljivati.
Kada mlada seda u kola i odlazi, ne sme da se okrene i pogleda svoju kuću jer će onda deca ličiti na njene a ne na mladoženjine! Pored ostalog, mlada je sa sobom nosila šarenu torbu i povrznicu - veliku maramu u koju je kasnije stavljala ručak a onda ga na obranici nosila u polje ljudima koji su obavljali poljske poslove.
Cela povorka bi se zaputila u crkvu, da se obavi obred, pa onda pravac kod mladoženje. Svekrva je na kapiji čekala mladu dajući joj sito u kome su bili jabuka i šećer, da mladenci budu zdravi i da im život bude sladak, a mlada je po dolasku u novi dom bacala to sito preko ili na krov kuće da bi kuća bila bogata i ljubila, darivala i podizala u vis dete - nakonjče - da bi imali dosta dece. Ovo je bila prilika da se mladoj podvali, pa su joj često davali veliko dete koje je ona jadna jedva nosila.
A onda je počinjao ručak i veselje.
Svadbarski obrok se i jeste i nije promenio sa godinama. Nije bilo današnjih predjela, ali su se obavezno služile piktije. Svadbe bez piktija nema! Služila se zatim supa, pa kuvanje (govedje meso i povrće korišćeno za supu), (svadbarski) kupus bogato prošaran mesom, pečenje i salata. Kad kažem "pečenje", onda mislim na prasetinu. Nije bilo torti, jeli su se kolači, neki filovani a neki na sečke (gurabije). Negde oko pečenja, kuvari su izlazili medju svatove i svako je davao novac na kutlaču, za kuvare, poslugu i sve koji su se angažovali na pripremi i odvijanju svadbenog veselja.
Mlada nije smela da jede pečenje za vreme svadbe. Prasetina teško pada na stomak, pa bi mlada morala da ode da se isprazni tokom veselja. E, sada, kako se za to išlo izakuće, u neuslovne poljske toalete, postojala je opasnost da se mlada isprlja pa je za svaki slučaj bolje bilo da se ova nezgoda predupredi.
Obavezno se grejala rakija. Najpre, prve tri rakije bile su ladne, a posle kada krene vruća odma se jede. Rakija se kuvala u kazanu. Miloš kaže da su znali i po nekoliko kazana da ispeku za svadbu. Ponegde, po Radmilinom sećanju, na sred avlije stavljalo se bure blage rakije pa je pio ko koliko hoće ili može.
Svadbe su se odvijale napolju, u avliji. Nije bilo velikih soba, trpezarija, zadružnih domova ili restorana i sala za veselja. A od vremena i ćudi Svetog Ilije zavisilo je kako će se svatovi provesti. Miloš pamti i svadbe na snegu preko kolena. Nije bilo druge nego se rano ujutro utaba sneg koliko god može, pa se onda iznesu i postave stolovi i klupe. Kakva zima - kada krene vruća, nema više zime!
Nije bilo ni onih što iznajmljuju pribor i posudje. Stoga se dan pred svadbu krene po selu i sakupljaju tanjiri, kašike, viljuške, noževi, slanici, čorbaluci - ko šta ima. PaNti još Miloš kako je na svadbi jeo drvenom kašikom iz velike zajedničke zdele. Nije se imalo - sirotinja uboga.
Kum je sedao u prvo čelo, a starojko do njega. Stari svat je bio ključna ličnost svadbe - mladenci su samo povod za veselje. Starojko je bio najugledniji član familije, najčešće stric ili ujak mladoženje. Po njegovom taktu se veselilo. Kao takav, ne retko je bio dosadan do zla boga: tražio hranu koja mu padne na pamet, posebna pića i uslugu, svoje pesme i ko zna šta sve. Ja se, opet, sećam strica moje majke, čuvenog Golubana koji je na svadbi mog brata od ujaka uzeo mikrofon i celo veče divnim glasom (zato je i imao taj nadimak) pevao stare narodne pesme koje ne samo ja nego i mnogi drugi svatovi nikada nismo čuli.
Od muzike, svirali su violina i bas. Nije bilo pevaljki. To je bila sramota da devojka peva. Da je to bilo, čulo bi se u devet sela, od bruke!
Najbolje se spremalo za prijatelje (mladinu Vamiliju i goste). Oni su dolazili drugi dan, a dešavalo se da stignu već prvo veče, da veselje i igranka budu bolji. Ta večernja igranka bila je posle večere, za celo selo, a dolazili su i iz drugih sela, pa i iz daleka ako se svadba pročula i domaćin bio na glasu. Dobar domaćin služio je večerom sve koji dodju na igranku!
Osoba od posebnog poverenja je bila zadužena za prijem i čuvanje poklona. Da ne bi neki nestao, pokloni su se uvodili u knjigu, a zatim zaključavali u posebnu prostoriju i brižljivo čuvali. A onda, kada svadba bude u ponom zamahu, ponegde je bio običaj da se čita ko je šta doneo. Dobro se sećam onoga "od kuma togitog - ambasador ćebe"!
Na svadbu se nikada nije išlo nepozvan. Čak ni na večernju igranku. Miloš mi je pričao da su se okupljali na putu ili u susednim dvorištima, livadama ili voćnjacima i odatle gledali svatove kako se vesele. Jedne prilike, baš je dete bio, na svadbi u Županjcu do kojeg je trebalo pešačiti dobrih sat vremena, zapazio ih je neki komšija koji je bio stari svat. Kao glavni na svadbi naredio da se i deci odnese jelo tamo u šljivik, i od tada su ga sva deca pamtila kao dobrog čoveka.
Veselje je trajalo barem do pola noći, a često su neki gosti i osvanuli.
Prve noći, mlada i mladoženja spavali su odvojeno. Mlada nije imala drugu svečanu preobuku, pa je tu jedinu morala da nosi i drugog dana, da bude lepa i kada na svadbu dodju njeni. E, kako bi se ruvo izgužvalo i valjda zaprljalo (da ne kažem sad baš čime), uzdržavanje je bilo sastavni deo prve bračne noći.
Posle svadbe, mlada je prestajala da bude mažena i pažena i preuzimala je kućne poslove. Mnogi su slučajevi raznoraznih zlostavljanja, od pranja nogu svekru, pa do sitnjih kinjenja od strane svekr(i)ve.
Svadbena slika držala se u gostinskoj sobi. Ali, kada dodju gosti i treba da prespavaju, onda se ta slika pokrivala da, ne daj bože, mladenci ne gledaju šta gosti bezobrazno rade.
Moja majka i otac su se fotografisali pre svadbe, u gradjanskom odelu, pa je fotograf onda tu sliku retuširao i napravio njihovu veliku svadbenu sliku. Majci je nacrtao val (venčanicu), a ocu je ostavio kapu koju je nosio što je i danas majci trn u oku. Majka je tada sakupila 14 tačkica da kupi materijal i sašije komplet u kome se venčala. Nosila je vezenu bluzu, a imala je kiku do pola ledja. Nije htela da nosi belo jer je otac već bio ženjen i imao je sina iz prvog braka - udala se za čoveka a ne za momka!