Opet jedno pitanje koje me u mom nasumičnom razmišljanju saleće. U poslednje vreme sijaset tumača majanskog kalendara, skoro sladostrasno nam saopštava - džaba ste krečili ! Složićemo se u jednom, da ništa ne traje večno. Bilo da su to planine, mora , svetovi, ili udaljene zvezde. Sve to bledi i nestaje , sooner or later. Mi, kao bića koja takođe nisu večita, prihvatamo to kao činjenicu. Jednoga dana nestaće naša rodbina, prijatelji, političari, pa i mi sami, a i zemlja će jednoga dana prestati da se okreće oko svoje ose.
Pitanje je "Kada?"
Po meni , neće skoro, a i po kompetentnijim od mene... naučnicima. Zemlja nam ima oko 5 mlrd. godina, i još uvek važeću garanciju na sunce, čija smo avlija. Ako ono jednog dana i promeni ćud i napravi totalni makeover i preraste u "crvenog džina", te proguta i svoju bližu i dalju okolinu, biće isplatljivije zameniti ga , nego popravljati, baš kao i mog prastarog Renoa4, od kog nikako da se oprostim. Još uvek imamo tričavih 15-16 triliona, miliona godina, za koje će se univerzum širiti, pre nego što u pauzi kritične tačke odluči u leru , da krene u rikverc, odnosno u samog sebe. Skoro kao globalna ekonomija, as you like it !
Taj svemirski posao, u nestajanju i nastajanju novih nebeskih tela, je prilično prljava grana svemirske privrede, i ostavlja za sobom prilično strva, koji posle slobodno, u vidu raznoraznih kamenčina i asteroida, leti kroz vasionu.
Eto meni opet brige ! Ko kaže da i sada, dok kucam ovaj post s dva prsta i pijem moj popodnevni nes-kafe s mlekom, plašeći se usput da ne zalijem tastaturu (bože, kako sam sitna!), jedna od kamenčina neće probiti atmosferu, i zgromiti me na licu mesta, a i vas, zajedno sa svekolikim "trećim kamenom od sunca".
Konačno, imamo i koncept onoga što se zove božji posao. Strašni sud, poslednje vreme, raj, pakao...
Od malena sam bila upozoravana da je gore u raju sve lepo, pastelno i pastoralno, roza, plavo, žuto i sjajno od večnog sunca, a dole bezdan i crni ad sa karakondžulama i samim đavolom in charge there, te da pazim šta radim u životu.
Po tom konceptu svet samo što nije došao u tačku iz koje nema da mrdne, dok svi ne položimo račune. Tako, znajte, da mi svi živimo poslednje dane i rok trajanja nam uskoro ističe. Možda nećete ni otvoriti box za komentare na ovaj suludi i smešni post, a bićete prema zasluzi teleportovani u rajske lepote, ili prokleti, pa završiti tako da ronjate po crnom paklu, baš kao ja jesenas što sam morala da se bacim u mutno Dunavo, kad mi je u njega upao mobilni.
Ako ste još tu, dojavite nešto, jer ja nikako da se pomirim s tim da živim poslednje dane. I've still got some things to do. Ne šalim se...kažu sva predskazanja se ostvaruju, svi omeni su tu...
Eto, mnogo pitanja, sa ili bez povoda, a ja bih htela da još uživamo, još više volimo ovaj život i sav taj jazz , kad smo već pozvani na žurku.