Otvoreno pismo gradonačelniku Novog Sada Igoru Pavličiću
O ODGOVORNOM DRUŠTVU
Poštovani gospodine Pavličiću,poslednjih meseci u našem gradu, kao krucijalno i suštinski određujuće nametnuto je pitanje sudbine spomenika Jaši Tomiću – nažalost tome ste i sami značajno doprineli. Kažem nažalost zato što je u celoj stvari sa suštinskih i za grad bitnih tema priča skrenula u ravan dnevnog politikanstva, na momente grotesknog, u svakom slučaju za utemeljenje principa i izgradnju ili revitalizaciju narušenog vrednosnog sistema sasvim neučinkovitog. Prevashodno, propuštena je prilika da se javnost podseti na koji način je navedeni spomenik postavljen. Takođe, dopušteno je da u gradu koji ima toliko nerešenih problema spomenik postane politički dominantno pitanje.
A kad su stvari počele da izmiču kontroli, vi ste politički vešto ─ ali suštinski neodgovorno ─ raspisujući javnu raspravu razrešenje prebacili na građane bez da je taj gest propraćen bilo kakvim objašnjenjem, strategijom ili vizijom za koju se od građana traži podrška. Zanemarimo li činjenicu da ova zabava prilično košta, pitanje “Šta predlažete u vezi sa spomenikom Jaši Tomiću koji je postavljen u Novom Sadu u Dunavskoj ulici?”, s kojim u javnu raspravu ulazite, nemušto je i nedorečeno. Uz puno razumevanje za vašu nelagodu da u istoriji grada budete upamćeni kao neko ko uklanja spomenike ─ nikako ne mogu da razumem činjenicu da ovakvim smušenim potezom pružate svojevrsnu aboliciju onima koji su i vas kao gradonačelnika i grad Novi Sad doveli u ovu krajnje problematičnu poziciju. Dodatno ─ ideja da građani predlažu bilo šta po navedenom jeste groteskna. Građani glasaju i biraju. Izborima postavljana vlast nudi rešenja i viziju. Građani se onda o tim potezima ponovo izjašnjavaju na izborima, a, kad je potrebno, i na druge načine.
Dakle, ono što ste propustili je podsećanje na sledeće činjenice:
1. Prethodna gradska vlast Srpske radikalne stranke ─ odnosno Maje Gojković i Igora Mirovića ─ spomenik Jaši Tomiću postavila je uprkos protivljenjima struke: počev od Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, preko urbanista, istoričara umetnosti, arhitekata, medija, zaključno sa opozicionim strankama...
2. Spomenik je postavljen bez javne rasprave kako o mestu tako i o ličnosti kojoj se isti podiže, takođe bez i najelementarnijeg konsultovanja i poštovanja mišljenja struke – o nesprovedenom javnom konkursu za njegovo idejno rešenje da i ne govorimo!
3. Istorijski kontroverzna ličnost kojoj je spomenik postavljen tom prilikom, podsećam vas, prigodničarski je proglašena osnivačem Srpske radikalne stranke! Na taj način zloupotrebljen je i sam Jaša Tomić, baš kao i instrumenti obavljanja vlasti ─ odnosno mogućnosti da se spomenici postavljaju na ovaj način.
4. Ma kako paradoksalno zvučalo, u čitavoj priči Jaša Tomić najmanje je bitan ─ spomenik njemu zapravo je trebao biti spomenik radikalskoj vladavini Novim Sadom i on to i danas jeste.
5. Oni koji su se na ovaj način odnosili prema gradu zbog činjenice da su u međuvremenu promenili stranačke dresove nikako ne smeju biti abolirani od svoje istorijske odgovornosti.
6. Budući postavljen bez konsultovanja struke spomenik je, dodatno, i krajnje diskutabilne umetničke vrednosti.
Odgovorno društvo i odgovorna vlast o svemu navedenom svakako moraju voditi računa. Podsećam vas, takođe, da su pred postavljanja spomenika Tomiću "u opticaju" bile i ideje o uklanjanju ulice dr Zorana Đinđića, baš kao i o nazivanju jednog novosadskog bulevara imenom Slobodana Miloševića. Dakle, pre nego što ste izašli pred građane s molbom da razreše dilemu kojom se niste hteli ozbiljnije pozabaviti morali ste povesti računa i o nedostatku kulturne politike, vizije i strategije grada koji vodite. Ovako, čitavu priču pokrenuo je gospodin Efraim Zurof, dok vaše (ne)činjenje deluje kao pokušaj da se on odobrovolji, a krivci za papazjaniju u kojoj smo se našli aboliraju krivice.
Takođe, vašim nečinjenjem propuštena je i šansa da se stane na put lošoj praksi po kojoj političar na vlasti, mimo svih procedura ili uz provizorijum istih, po vlastitom nahođenju izabere/pronađe umetnika – našeg čoveka koji to zna da uradi – zatim iz gradske / pokrajinske / republičke kase (koja je već pri ruci) prebaci novce tamo di treba i stvar je rešena! Sve dok ova praksa ostane nenačeta razni novi Jaše Tomići ─ pa makar u obliku one nakaze od spomenika Nikoli Tesli na beogradskom aerodromu ili grotesknom spomeniku Janiki Balažu na Trgu neznanog junaka na ulazu u Novi Sad ─ biće naša sudbina. Suština priče, naravno, jeste u tome da postavljanjem spomenika jedno društvo, istovremeno, govori i o sebi. Postavljanje (i uklanjanje) spomenika jeste izražavanje stava. Pored toga što se njima ulepšava ili trajno unakažava javni prostor ─ koji pripada svima podjednako ─ njima se šalje i poruka o nama samima odnosno ambicijama, vrednostima i civilizacijskim kriterijumima do kojih jedno društvo (grad) drži i po kojima treba da nas drugi prepoznaju.
Vašom neodlučnošću da se zamerite svojim prethodnicima koji su, ponavljam, odgovorni za neodgovorno ponašanje prema gradu koji su vodili ─ sve se pretvorilo u polemiku o tome ko je i kakav je bio Jaša Tomić. Umesto da bude usmerena na bahatost i društvenu neodgovornost Maje Gojković i Igora Mirovića ─ koji su, podižući mu spomenik, pored Tomićevih zasluga za prisajedinjenje Vojvodine Srbiji, svakako znali i za njegovu antisemitsku prošlost baš kao i za činjenicu da je Tomić bio osuđen za ubistvo svog političkog protivnika Miše Dimitrijevića ─ javnost u našem gradu podeljena je oko pitanja koja nisu od suštinskog značaja. Tu podjednako mislim na one koji pribegavaju hajci na samog Jašu Tomića kao da je on, u najmanju ruku, sam sebi podigao spomenik, ali i na one koji se bave omalovažavanjem gospodina Zurofa koji nam je samo saopštio ono što smo i sami jako dobro znali, na kraju tu su i stranke koje, umesto prilike za definisanje dugoročnije (kulturne) strategije u svemu vide isključivo privremeni politički ćar. Sve skupa jeste prilično neozbiljno i neodgovorno. Čitava priča zato i stvara novu, još opasniju i posledično dalekosežniju konfuziju ─ doduše, s crnohumornim momentima poput nedavnog slučaja građanina Mikavice Dejana koji je izjavio kako je Jaša Tomić bio antisemita ponekad (Dnevnik TV Pink, 29.11.), ili pak patetične paškvile građanina Ignje Petra (NIN, 30.10.) o tome kako Jaša Tomić, zapravo, nije bio ubica već povređeni muž koji je samo kupio nož i dugo šetao pored Dunava...etc...etc...
Rezultat ovako raspisane i vođene javne rasprave, dakle, neće biti ništa drugo do ono što već danas znamo ─ a to je duboka podeljenost društva (građana) po svim pa i po ovom pitanju. Pitanje koje stoga, prirodno, sledi jeste: da li ćete, kada nakon javne rasprave konstatujete da vaše nemušto sročeno pitanje izaziva podeljenost u gradu koji vodite, možda ukloniti samo pola spomenika?! Ili ćete, kao odgovorna ličnost, pred građane izaći s predlogom da se spomenik dislocira, recimo u obližnji Muzej Vojvodine ─ i na taj način njegovu dalju sudbinu prepustiti kustosima ove kuće, što vam, evo, kao građanin Novog Sada predlažem.
Na kraju, kad je već procedura takva, voleo bih da i ovo obraćanje shvatite kao doprinos javnoj raspravi, te se nadam da će, kao takvo, isto biti dostupno i na sajtu grada, kako je u odluci o raspisivanju javne rasprave navedeno.
U Novom Sadu, 3.12.2008.
s poštovanjem,
Nebojša MILENKOVIĆ
istoričar umetnosti