Nije mi se pisalo o tome, ali vidim da je situacija takva, pa osecam da mi je duznost da napisem nesto, ukratko, o tome kako obicni gradjani uticu na formiranje zdravstvene politike zemlje, iako nemaju neophodno strucno znanje.
Pocicemo od pretpostavke da je zdravstvena zastita obavezna i da se sredstva za nju obezbedjuju izdvajanjem zaposlenih, a raspodela vrsi prema potrebama i kolicini sredstava kojom se raspoloze. Ostavicemo po stani nacin raspodele, o cemu cu rado diskutovati sa Vama u komentarima, ako nekog zanima.
Zdravstvena zastita je jedna gorucih tema u predizbornim kampanjama. Ona dobija ili odbija glasace. Politicke partije se trude da za dati novac obezbede sto vise i bolje. A sta je to sto narodu treba? Od prosecnog bolesnika ne treba ocekivati da zna sta sve treba da mu se objasni, uradi i omoguci ako boluje od secerne bolesti, na primer. Kako onda bolesnik da zna sta za svoje pare da trazi? Tako sto ce mu grupe pacijenata to reci. Najveca organizacija pacijenata u UK, koja prevazilazi okvire grupe pacijenata je Diabetes UK. U UK postoji oko 4 miliona ljudi obolelih od dijabetesa=4 miliona glasaca. Diabetes UK je zapocela rad kao tzv charity for people with diabetes. Bolesnici pogodjeni ovim problemom i njihovi bliznji su se okupljali i trazili od eksperata da ih edukuju sta je od procedura u njihovom najboljem interesu. Poceli su da finansiraju simpozijume na kojima su pricali i odgovarali na pitanja najeminentniji diabetolozi. Oni su im prikazivali (NARODNIM JEZIKOM) rezultate studija, kako koja mera u praksi utice na smrtnost i komplikacije, sta ima novo od preparata za lecenje dijabetesa i slicno.
Kad pacijent koji je clan Diabetes UK dodje lekaru, on zna da treba da ima skrining za retinopatiju (komplikacija secerne bolesti od koje ljudi mogu da oslepe), da mu se proveri rad bubrega (opet komplikacija dijabetesa zbog koje pacijenti zavrsavaju na dijalizi), da mu se uradi EKG, da je prosecni rezultat secera tokom 3 meseca <6.5 ono sto izjednacava smrtnost sa smrtnoscu opste populacije... Tako informisan covek postavlja mnogo pitanja i ima puno ocekicvanja. Ako mu se ocekivanja ne ispune, on pise svom poslaniku i zali se. Poslaniku se tresu gace ako mu istovremeno pise vise ljudi sa istim problemom nezadovoljsta zdravstvenom uslugom koju su platili, a politicari koji tim parama raspolazu im nisu "kupili" adekvatan tretman.
Onda politicari skupe strucnjake da definisu standarde dobre prakse koja treba da se ispostuje u svim institucijama. Institucije raspisu neku vrstu tendera za odredjene usluge zdravstvene zastite za koje onda biduju bolnice, ordinacije i sl. Najbolji bid dobija posao i pare. Ako se slucajno ispostavi da bideri koji su dobili posao na tenderu ne obezbede ono sto su obecali, crno im se pise. Nema posla za sledecu godinu.
I tako za svaku hronicnu bolest.
Prosle nedelje me je zvala Dr Rowan Hillson MBE, nacionalni director za dijabetes u DoH (Department of Health), da provedem jedan radni dan sa njom. Ne zato sto sam ja nesto specijalno, vec zato sto je ova ponuda otvorena za svakoga ko se bavi dijabetesom profesionalno. Ja sam se interesovala za neka pitanja i ona mi je rekla: "Dodji."
Strasno mi je zao sto ovakva procedura i svest gradjana ne postoji u Srbiji. Volela bih da se to promeni. Cini mi se da je Krugolinina akcija pokrenula javnost sa mrtve tacke, a javnost ce, ako svest ljudi bude na dovoljno visokom nivou, pokrenuti politicare da urade nesto dobro za Vas, za VASE PARE.