Pesnik je zatvorio krug

”Kada umrem, moj grob nalaziće se na mjestu koje će stabla voćaka dva puta u godini zasipati cvijećem”.
Ovako je govorio Omar Hajjam,
jedan od najvećih persijskih učenjaka,
matematičar, astronom, filozof i pesnik,
desetak godina pre svoje smrti.
Bilo je to početkom 12-tog veka, u vreme
višegodišnjih gradjanskih ratova,
kada je Hajjam morao da napusti mesto
upravnika bagdadske opservatorije i da
se sklanja pred progonom verskih fanatika.
U to vreme je napisao i nekoliko rukopisa
iz algebre, geometrije, fizike i metafizike
koji su nekoliko vekova kasnije ostvarili
veliki uticaj na razvoj evropske nauke.

Kada je pesnik Nizami Arudi godinama
nakon Hajjamove smrti potražio njegov grob,
zapisao je da ga je našao
”uz jednu bašću iz koje su, preko ograde, šeftelije i kruške, stabla koja cvatu u razna doba godine, pružale grane i posipale Hajamov grob cvijećem”.
Progonitelji nisu dozvolili da jeretik bude sahranjen
na muslimanskom groblju,
i tako pomogli da mu se ostvari san.

Rubaije su posebna pesnička forma.
Zahtevaju misaonost, konciznost,
jasnoću izražavanja...
Imaju četiri stiha i po po pravilu se
rimuju prvi, drugi i četvrti,a ponekad i sva četiri. 

Omar Hajjam je zapadno od Persije najpoznatiji
baš po svojim rubaijama, iako su njegova dostignuća na
poljima prirodnih nauka kojima se zapravo i bavio, fascinantna.
Najstariji rukopis od 158 rubaija, iz 1461 godine
čuva se u biblioteci u Oksfordu.
Procenjuje se da ih ukupno ima izmedju 200 i 1000.

Prvi je na Persijanca skrenuo pažnju oxfordski profesor Thomas Hyde, 1700. godine, nazvavši ga ”kraljem mudraca” i ”čudom 11. veka”. Engleski pesnik Tennison, laureat kraljice Viktorije, naziva ga ”zlatni Istočnjak” i ”zvezda prethodnica koja se sa suncem može takmičiti, kada izlazi na horizont”…
Francuski prevodilac Hajjamovih rubajija, Jules de Marthold, okarakterisao je njegove stihove kao ”izraz umne opozicije, energični protest protiv svake dogme i samovolje, vazda i svuda kao bič licemerju i laži i kao iskrenu reč prijatelja”. Po njemu, to je delo ”večno moderne ideje, koja podseća na Lukrecija, Dantea, Rablea, Paskala, Leopardija, Bodlera i na sve velikane koji su, kao braća Hamletova, u svetom ludilu težili za bezdanom i dosegli do smione žudnje...”

Poznavaoci kazu da je poznavanje Persijske kulture,estetike
i nacina zivota neophodno da bi se uopste mogla
sagledati sva širina, mističnost, i dubokoumnost
Hajjamovih stihova.
Na prvi pogled oni deluju krajnje jednostavno...
Ali čak i tako, ovlaš vidjeni, zanosni su.
Na našim prostorima Rubaije je preveo i objavio
prvi put Dr. Safvetbeg Bašagić 1920 godine.
Evo kako on govori o stvaranju ovih stihova:

”Zamislite momenat kada sunce plamti u rumenilu i ostavlja posljednje zrake na terasi, pod kojom se stere divna bašća, gdje cvatu ruže i jasmini, pjevaju ptice pjevice i žubore bistri šedrvani. Na toj terasi sjedi pjesnik sa nekoliko prijatelja, a pred njima je vrč malvazije i nekoliko posuda biranih đakonija za mezećenje. Krčmar stoji podvijenih ruku i pazi na svaki mig pojedinog gosta, da smjesta izvrši zapovijesti. U takvom društvu obično se naređuje pokretom glave ili ruke, da se razgovor ne prekida… Kada svagdanjim radom izmučenim gostima i domaćinu vino ulije energije i dadne poleta, obično se jezik razveže i učenim i neukim ljudima. Neuki pjevanjem narodnih pjesama daju oduška svome veselju, a učeni otvaraju razgovor o aktuelnim ili znanstvenim pitanjima…”
Dr. Bašagić pretpostavlja da su upravo u takvom društvu i nastajale Hajjamove rubajije. ”On je branio živom riječju svoje nazore, dok je mogao da ne prekorači granice šerijata, a kad bi došao u škripac, dozivao bi Muzu u pomoć i jednom rubajijom rekao bi ono što ne bi smio reći u nevezanom govoru. Postoji priča kako je, jedne večeri, sjedio u društvu i zabavljao se sa svojim pjevidruzima. Najednom puhne oluja, potrne im svijeće i razbije vrč iz koga se prolije vino. Razjareni pjesnik tada digne glavu prema nebu i improvizira sljedeću rubajiju:
Vrč moga vina leži raskomadan,
Bože Mome si veselju ti zavidan, Bože!
Ti po zemlji prosu moje rujno vino,
U ustima mi je zemlja – jesi li pijan, Bože?”
Prema Bašagiću, momenat i razgovor stvarao je rubajije, a šta će dalje od njih biti, pjesnik se nije brinuo. ”Prijatelji su ih bilježili za uspomenu, a protivnici ih prepisivali da ga kompromituju u javnosti. Eto, tako ih je sačuvano nekoliko stotina, a sigurno ih je dosta izglodao zub vremena, ili ih je uništila ortodoksna ulema, koja je znala kako se takve i slične umotvorine predaju vječnom zaboravu…”

Orijentalisti se slažu da se čak i najboljim prevodom
gubi onaj najtananiji mistični aspekt
ovih stihova, da tek kada se čitaju
u originalu moze da se oseti
potpuni smisao i svi aspekti prenesenih značenja,
ali uprkos tome vec hiljadu godina
ovi sjajni stihovi plene i očaravaju
ljude sirom planete.

Ne sudi čovjeka po njegovu znanju,
Već po tvrdoj vjeri i ljudskom držanju.
Ako ti obeća, pa riječ održi,
Vrijednost mu odredit ti nisi u stanju!

U današnje vrijeme pamet baš ne vrijedi,
Kako hoće budale, ovo vrijeme gredi
Nađi kakvo sredstvo, što uzima pamet,
Da varamo vrijeme – neka i nas gledi!

Od dolaska i odlaska naseg - vajda gdje je,
Od konca naseg postojanja - klupce - gdje je,
Od vatre tocka zivota - srce postojanja
Sagoreva - i pepeo postaje - a dim - gdje je?

Nazdravi - i ne tuguj za zivotom sto je prosao,
Predahni i uzivaj u trenu sto nije otisao:
U varljivoj prirodi - da je vjernosti bilo
Nikada na tebe red da se rodis - ne bi dosao!

Na latici ruze - proljecna rosa - lijepa je,
Na cvjetnoj livadi lice zaljubljeno - lijepo je:
O proslim danima - sta god da kazes, lijepo nije!
Srecan budi - proslost ne spominji - jer danas, lijepo je!

Kad jednom na zemlji ne bude nas – svijet će biti svijet,
Kad nam se izgubi i trag i glas – svijet će biti svijet.
I prije nego što smo bili mi – svijet je bio svijet,
I nama kad kucne zadnji čas – svijet će biti svijet.

Omar Hajjam i , naročito njegove rubaije, još uvek su
veliko nadahnuće.
Mnogi od vas su verujem, pročitali roman Samarkand
Amina Maaloufa u kome su pesnik i njegov rukopis glavni junaci.
(ovde imate odlomak)
Meni se dopala i priča Ksenije Premur, profesorke filozofije,
i spisateljice iz Hrvatske.(pročitajte ako imate vremena, obavezno!)
I za kraj, neobični omaž u stihovima D.J. Danilova

OTISLI SMO PREDALEKO

Otisli smo predaleko. I svece bi se
pogasile od ovolike samoce. Od bezobalnih
dana. U belo je zavejan pogled. U nesanicu
odenut muk krvnih zrnaca. Kako i prilici,
u andjelima su zaspali praporci potopljene
kocije. Trg je oltar, ulice grada jasle,
a moji koraci zakletve. Svoj sam i siguran.
Ni u sta nisam umesan. Uspokojio me pljusak.
U mojim grudima zakopana je tisina udavljenih.
Dok spavas, place tvoja bespomocna kandzica
na jastuku. Kroz svece veje srebro. Drhte
rubaie dojki. Rza ljubav. Bog je zategao sajle
izmedju mraka i jutra i do zvezda seze njuh srna.

***kada sam pisala ovaj tekst

oslanjala sam se na dva teksta Ranka Bajića

koji su objaljeni u časopisu Most 2005/6.

Hvala!