‘Suveslač' mi je već nedeljama otsutan i nedostaje mi reka, poslednje jesenje lišće i prve zimske izmaglice, šum vrtoženja vode veslom. Kažu da those who paddle in their own canoe do not have to wait for their ship to come in. A ja i dalje čekam.
Letos sam bio prezauzet tokom dana, pa smo veslali po mraku, prepuštajući se mantri zaveslaja u spokojstvu tople noći. Jedne smo se večeri mimoišli sa plutajućom diskotekom, okruženom sopstvenom zvučnom čaurom i laserskim snopovima. Zaklonjen tamom u bešumnom kanuu, nevidljiv i nestvaran za sve te ljude na brodu, osećao sam se kao gost iz druge dimenzije. Razdvajala nas je noć na reci, ali i tehnologija, kao da su se dva vremena susrela, vreme sadašnje i vreme iz koga kanu potiče, od pre možda 10.000 godina, kada se talas doseljenika iz Azije prelivao Amerikom. (U izveštajima belih doseljenika, kanu se prvi put pominje 1592.)
Drugom prilikom sam se spuštao niz Ibar, nas 10 ili 12, koliko li, u gumenjaku, a samo 4 vesla - dva na pramcu i dva na krmi. Bez vesla, osećao sam se kao običan komad prtljaga, kao teret koji se prevozi rekom. Veslo je mnogo više od alata za pokretanje čamca, ono je pomalo poput stetoskopa, instrument za osluškivanje struja i raspoloženja reke. Potom sam preuzeo veslo, na krmi, i osetio odmicanjem leta već uveliko oslabljenu silinu matice, vrtloženje vode u limanima, ubrzanje u tesnacima i slapovima, te povratni talas podno kaskada... osetio sam vodu, shvatio kako diše i u odnosu na to usmeravao (ili se trudio da usmerim) čamac, a doživljaj je dobio savim novu dimenziju...
Prvi put sam se vesla mašio krajem marta 1991, imam tu fotografiju negde: na njoj sam još imao kosu, a i obim bicepsa mi je bio nešto veći... Svejedno, sve jaču upalu mišića sam počeo da osećam već nakon prvih 500 metara, čim sam se približio naspramnoj obali Dunava, no stisnuo sam zube (ti to možeš, ti si jači) i preveslao svojih prvih pet kilometara. Izgoreo sam na suncu i svi mišići su me boleli, ali još uvek pamtim ribice koje bi iskočile iz vode da na tren bljesnu na suncu i potom nestanu među plutajućim panjevima, u koje sam udarao pramcem jer nisam umeo da kormilarim, i spokojstvo jednog davnog proleća.Od tada sam imao više učitelja umetnosti vođenja kanua, i nesumnjivo sam od svakoga ponešto naučio (na čemu sam im i danas zahvalan), no, nekako mi se čini da sam više naučio od svojih učenika i iz pokušaja da ispravim njihove prve greške, nego od svojih učitelja.
Recimo, sećam se da sam se sudario sa jednim ne baš najbolje vaspitanim alasom, nisam umeo da izbegnem njegov čun. Pa i dan-danas završavam kormilarski zaveslaj s palcem gornje ruke okrenutim naviše i odbacujući vodu 'pasivnom' stranom lopatice (umesto s palcem naniže i 'aktivnom' stranom, kako to preporučuju u knjigama tipa 'how to'). Jeste da zaveslaj završen palcem naniže deluje elegantnije, no nigde nisam pronašao uporednu analizu obe verzije i obrazloženje zašto je moj kormilarski zaveslaj inferiorniji. A znam da jeste, dosta mi je da pogledam dunavske alase i kako se oni služe krmicom. Mislim da je jedini savet koji sam o tom pitanju dobio bio da na kraju zaveslaja odbacim vodu i tako ispravim smer kretanja. 'Ovako?' pitao bih, i dobijao odgovor, 'Aha, tako'. Osamnaest godina kasnije, znam da svoj kormilarski zaveslaj nikada neću doterati.
Dok ovo pišem, veslo mi stoji u uglu. I čeka. Ne mogu dočekati da mi se suveslač vrati s puta, pa, evo, veslam po tastaturi. A opisivati veslanje je poput pisanja pornića: sve vreme jedan te isti pokret.