O'Keefe Lane is located near the intersection of Yonge Street and Dundas Street in downtown Toronto. The laneway itself was notorious for the buying, selling and use of narcotics. Street level drug activity was commonplace in the lane. Dealers and users lurked in doorways. Often times they were dressed in a shabby way. Literally hundreds of arrests for drug offences have been made in the area by the Toronto Police Service over the years. (R.v.P., Ontario Superior Court of Justice, Trafford, J. 2001, http://www.torontocriminallawyer.ca/rvp.htm)
Nekoliko godina posle mature (dve, deset ili četrdeset, svejedno) gledate fotografiju razreda u koji ste išli. Na fotografiji ćete gotovo obavezno primetiti jedno lice kojeg nikako ne možete da se setite. Znate da je to lice išlo s vama u razred, ali ne sećate se ni imena, ni osobe, ničega. Imena drugih školskih drugarica i drugova dolaze vam u sećanje lagano, prirodno, ali čije je to lice?
Kao što u grupama postoje ljudi koji su toliko neupadljivi da ih svi zaborave i niko ih se ne seća, tako i gradovi imaju svoje mračne kutke pored kojih ljudi prolaze a da u njih ne zavire, koji stoje nepomerljivo i čekaju da ih neko primeti, a to se nikako ne dešava. Međutim, kao što nas uči Walter Benjamin (Passagen-Werk), iz pasaža, prolaza, slepih ulica ponekad se može naučiti više o modernizmu, nama i modernizmu u nama nego od krupnih arhitektonskih projekata, blještavila urbanog spektakla.
Moram priznati da sam, posle mnogo godina života u Torontu, prvi put zapravo primetio O'Keefe Lane prilikom nedavne, praktično turističke, posete, jer sam, igrom slučaja, bio smešten u njenoj neposrednoj blizini. Ta uličica nalazi se na toliko centralnom mestu da je pravo čudo kako mi je ostala potpuno nepoznata i neprepoznata iako sam bez sumnje stotinama puta prošao po samim njenim ivicama, ili čak kroz nju. Samo jedan kratki blok udaljena od Centra Eaton, u samom središtu zbivanja u gradu, O'Keefe Lane je svojevrsna apologija urbanoj anonimnosti. Milioni su prošli i prolaze pored nje a da je nisu primetili.
Naravno, mnogi je znaju, i to vrlo dobro, od onih koji su tu dolazili da kupuju ili prodaju razne nedozvoljene ili poludozvoljene stvari, preko policajaca koji su po njoj patrolirali, do onih iskusnih Toronćana koji i danas više vole da tu besplatno ostave kola nego da daju silne pare za legalno parkiranje na ulici, ili na Eatonovom parkingu. Znaju je i posetioci Massey Halla ili nekog od obližnjih pozorišta koji su uspeli da se odupru sveopštem talasu nepušenja i izlaze da zapale cigaretu u pauzi koncerta ili predstave. Odskora je znaju i mnogi drugi. Kada je napravljen Dundas Square, oličenje one vrste spektakularnosti koja je postala zaštitni znak turističkog Toronta pošto se posetioci u njegovom generičkom, depersonalizovanom prostoru osećaju kao kod kuće bez obzira gde im je kuća, nešto kao kanadski Piccadilly, O'Keefe Lane morala je da se odrekne svoje zabubane zašuškanosti. Sada se sa novokompanovog trga, odmah pored Hard Rock Caféa, direktno ulazi u nju, i više se ne može sakriti. Svejedno, i uprkos svemu tome, O'Keefe Lane zadržava profil drugarice ili druga iz razreda koji su oduvek tu, ali praktično nevidljivi.
However, there was also an abundance of legitimate activity by legitimate persons in and around O'Keefe Lane. There are lots of retail businesses. Wholesale jewellers were there too. Street vendors were common in the area at large. Some people parked illegally in the lane. It was also a shortcut from Ryerson Polytechnic University to Dundas Street West. Generally, the lane and its immediate vicinity were also very busy with legitimate activity throughout the normal working day. (ibid.)
Ovaj citat iz inače značajne presude Vrhovnog suda Ontarija zapravo je sjajna projekcija onoga što bi pristojni, antiseptički Toronto hteo da bude. "Legitimate activity", "legitimate persons", još jednom "legitimate activity", "normal working day" - sve to savršeno oslikava sudar dva sveta, sveta Dundas Squarea i sveta O'Keefe Lane. Ta dva sveta i ta tenzija između legitimnog, normalnog, poželjnog sa jedne, i onog u senci, muljanja, snalaženja, podzemlja sa druge strane, postoje svuda. Teško bi bilo pronaći grad koji je samo jedno ili samo drugo. Jedno bez drugoga verovatno ne bi ni moglo da postoji. Ono što je kod O'Keefe Lane fascinantno upravo je neočekivanost takvog ambijenta na takvom mestu. Naravno, centar Toronta nekada je imao potpuno drukčiji šmek, ali danas je njegova uvrnuta potkulturna različitost gotovo potpuno ustuknula pred raznim Hard Rockovima, Gapovima i Armanijima tako da je ta prkosna mala ulica nešto kao relikt iz nekog drugog vremena. Čak i sudijini opisi iz 2001. već deluju kao anahronizam. U gradu kratke istorije i suludo brzog razvoja to zapravo uopšte ne bi trebalo da bude naročito čudno.
U svoj svojoj neuglednosti O'Keefe Lane značajno je mesto, omogućuje svima koji mu posvete malo vremena i pažnje da bar naslute kako je grad izgledao pre nekog vremena, kada je Sam the Record Man bio ne samo otvoren nego i mlada prodavnica ploča za mlade ljude, tj. kupce. U Novom svetu urbana arheologija poprima različite oblike od evropskih Partenona, Arena i katedrala, ali smisao joj je sličan, otkrivanje tankih niti koje su omogućile civilizaciji da se nekako dogega do ovog trenutka koji ponosno zovemo sadašnjost, spona ne samo između različitih vremena već i između ona dva sveta iz prethodnog pasusa.
I kada sam pre dva meseca prolazio kroz O'Keefeov pasaž mogao sam videti nepropisno parkirane automobile, zaboravljene kante za đubre, prosjake i prodavce ko-zna-čega, ali sam isto tako video i ulaz za glumce u pozorište, zadnju stranu fasada koje, kao i svuda u svetu, lukavo okreću svoju prednju, lepšu stranu "pravim ulicama", a zadnjice nedorađeno ostavljaju budžacima, možda baš i jer se takve lakše uklapaju u neregularne aktivnosti, u onu vrstu aktivnosti kojih se stidimo a bez kojih bi gradovi, kao i celokupno društvo, bili nezamislivi. Slika stvarnosti bila bi nekompletna bez tih zaćošaka koji su u najmanju ruku jednako stvarni kao i blještavilo staklenog krova Centra Eaton, noseći u sebi, baš kao i taj stakleni krov, svoje sopstvene priče, želje i maštanja.