Iliti praznik žrtvovanja ove godine pada na ponedeljak 8. decembra, zapravo preciznije praznik počinje prethodnog dana po zalasku sunca, dakle sedmog decembra (znači počeo je). Kako je ove godine zgodno pao na ponedeljak doći će mnogima kao omanji godišnji odmor, pošto se praznuje četiri dana ne verujem da će iko živi raditi u petak i eto slobodne nedelje.
Pretpostavljam da većina zna, ali nije zgoreg ponoviti, da je to komemoracija spremnosti oca naroda Avrama da prekolje svog (rođenog) sina Isaka jer ga je bog iskušavao (zezao se s njim, šta li?), jedino što je Avram u islamskoj varijanti Ibrahim, a Isak Išmael. Dakle, desetog dana dvanaestog (poslednjeg u godini) meseca islamskog lunarnog kalendara, a to je opet manje-više 70 dana posle ramazana, muslimani, oni koji su u prilici da to čine, žrtvuju neku živuljku, a meso se deli porodici, prijateljima, susedima i siromašnijim članovima društva. Mislim, to je ono by the book.
Mnogo ljudi (većina) drži do tog praznika i u Istanbulu, te u tu svrhu pored svih tržnih centara uoči istog niknu šatre sa sve ovcama, kozama i teladima viđenim za žrtvovanje (misli, recimo, Delta shity i/ili Merkator, a pored njega red šatri sa stokom i mesarima koji će istu priklati na helal način), a nije retkost u to vreme videti ovcu ili kozu vezanu za saobraćajni znak u totalno urbanom okruženju.
Moram priznati da nisam kapirao, zapravo ni sad ne kapiram, šta je žrtva u tim urbanim uslovima. Dobro, žrtvuje se sadržaj buđelara, ali zar je to žrtva uprediva sa pomenutom spremnošću Avramovom da žrtvuje sina? No, isto tako nisam razumeo ni "pro-zapadne" "sekularističke" fundamentaliste koji bi se opsetili životinjskih prava uvek nekako u to doba, a ne imaju nikakvih principijelnih primjedbi na pomor ćuradi za američki thanksgiving. Nekako mi to malo licemerno deluje, a podseća me na obrnuto od Orvela – "two legs good, four legs bad" (Životinjska farma).
Elem, preseljenje na selo je učinilo da razumem žrtvu u tom činu, kad su seljani u pitanju. Moram naglasiti da, barem ovdašnji egejski, seljani nisu nešto posebno religiozni. Iz naše mahale samo Sulejman Katar (da, onaj preko puta, Ajšin muž) ide petkom u džamiju. On je jedini otkako je umro Hadži amidža, koga smo Fu i ja interno zvali Mushroom amidža, jer je moj blogo-prijatelj Mark jednom rekao za njegovu fotku da ga zamišlja kako sedi ne pečurci i.e. kao pravi (baštenski) patuljak. Dakle, pre Hadži amidžine smrti njih dvojica od otprilike sto duša, sada samo Sulejman. Međutim, nema kuće koja ne prikolje nešto za kurban bajram. No, šta je razlika u odnosu na urbanu sredinu?
Razlika je u tome da se na selu životinja predviđena za žrtvovanje ili pazari ili odabere negde u rano poleće i onda joj se posvećuje posebna pažnja. Salvador Dali je mislio da je bogznakako ekscentričan što je vodao okolo jariće na povodcu. Ovde se niko na to ne bi osvrnuo, a nije neobično da ovnovi prate gazde i u seoski "kafe". Zapravo to razumevanje da je ovde na selu to zaista mnogo bliže žrtvovanju onako kako je zamišljeno me je stiglo kad nam je jedan amidža koga je predivni ovan pratio u stopu (ovan se čak poigrao sa našom kerušom Natašom) na pitanje da li će ga žrtvovati sa suzama u očima rekao – Pa šta da radim kad bog tako zapoveda?
Fulijino, najblaže rečeno, kreativno tumačenje da to nije tako i da je to samo za jedared, tek toliko da se zgadiš sam sebi kako si mogao tako nešto da uradiš, te da ako to ne uradiš svi će sledećeg jutra (uključujući i boga, o ovnu da ne govorimo) biti srećniji ne nalazi baš na najplodnije tle. No, njene "propovedi" tog tipa na tu temu nisu bile potpuno uzaludne – komšije su barem ukapirale da je bolje da nam ne donose meso za kurban bajram (biće pošteđeni te propovedi). Naime, mi nismo vegetarijanci (Fu bi verovatno bila da nije mene, ovako s mene na uštap pojede neko parče mesa), ali da jedemo životinje koje smo upoznali? Ne, hvala.
Naša komšinica Nermin je izuzetno simpatična starica (blizu 80). Udovica je i živi sama, nekih 200 metara od nas. Jedva hoda od reume u kolenima, ali to ne samo da podnosi stoički nego stalno pravi fazone na taj račun. Može je se čuti iz daleka kad dolazi jer glasno kukanje zbog bolova prati još glasniji smeh (zbog kukanja). Ona s vremena na vreme dođe kod nas na kafu i glavni nam je izvor seoskih tračeva. Nermin je kupila mladog ovna u proleće 2006. Nazvala ga je Mehmet, šaljivdžijski – ime njenog pokojnog, kome je, sudeći po tome kako priča o njemu, oprostila ne baš najbolji odnos prema njoj uzrokovan alkoholizmom od čijih posledica je relativno mlad skončao.
Nermin i Memet su bili nerazdvojni, ona mu je tepala sa Memet, dete moje ili sine i mislim da ne treba da pišem koliki kamen sa srca nam je pao kad smo ih ugledali oboje početkom januara prošle godine (kurban bajaram je 2006. pao na 31. decembar). Fu je čak pomislila da je njeno konstantno plediranje za Mehmetov život urodilo plodom. Međutim, prošlog decembra (20-og) sam bio u Novom Sadu kad mi je od Fu stigao SMS: "Delovi Mehmeta su u našem frižideru." Posle mi je Fu ispričala da je na pitanje gde je Mehmet Nermin samo napravila (imperatorski) gest – palac na dole.
Naravno Mehmeta nije Nermin svojeručno klala. To je muški posao, koji podrazumeva i neki ritual (izgovaranje molitve), a pre svega brzinu, da bi to bilo helal. Ni svi muškarci ne rade to iako po pravilu kao glave porodice bi to bila njihova dužnost. Na primer Hasan (lonely donkey rider) u životu nije, niti ima nameru, ni pile zaklao, pa to neko obavlja umesto njega (neki od dva zeta). Isto tako Sulejman Katar, muž Ajše hanum, ne kolje sam, ali ne zato što ne može psihićarski, nego kako kaže Ajše hanum: "ostario, pa mu ruka spooooraaa".
Srećan vam kurban bajram ili kako se to ovde kaže: Kurban Bayramın kutlu olsun.
–––––––––––––––––––––––––––––––––––
Beleške na margini
Odlukom Mustafe Kemala Ataturka je 1925. osnovana THK (Türk Hava Kurumu) iliti Turska vazduhoplovna asocijacija. Takođe njegovom odlukom ista se nije imala finansirati iz budžeta nego isključivo od priloga građana. Asocijacija se bavi popularisanjem avijacije, stipendiranjem pilota, obukom padobranaca, jedriličara, modelarstvom itd. Da bi se stanovništvo privolelo na izdržavanje ove asocijacije napravljen je zakon o donacijama (opet mi pada na pamet Bizmark o kobasicama i zakonima), koji kaže da se kože žrtvovanih životinja za kurban bajram imaju dobrovoljno davati (isključivo) ovoj asocijaciji. Diljem zemlje Turske postoji oko 600 ispostava te organizacije koja organizuje skupljanje koža (i iznutrica). Neto zarada prošle godine je bila oko 2.5 miliona evra.
Ah da, skoro zaboravih. Narečeni delovi Mehmeta su, strogo među nama da Nermin ne sazna, završili kao pojačanje obroka našim džukcima. Oni nisu imali nikakve (moralne) dileme oko toga.