
Od kad znam za sebe ili bolje reci od kad sam naucila slova, volela sam da citam. Nailazili su periodi kad su me malo vise zanimale neke druge stvari, ali mi je u principu citanje oduvek bilo hobi. Kao mala sam mastala kako cu jednog dana imati svoju privatnu biblioteku, i to onako, celu jednu veliku prostoriju sa policama od mahagonija, sa teskim radnim stolom i velikom foteljom, a na policama duz svih zidova samo knjige i knjige... Nove, stare, retke, skupe i one srcu drage knjige, koje cu citati i stalno kupovati jos i svi ce mi zavideti na kolekciji. Naravno, do danas jos uvek nisam uspela da sakupim toliku kolekciju niti imam sopstveni stan/kucu gde bih odvojila prostoriju samo za biblioteku. Ipak, svaki put kad odem u grad kupim po neku ili bar pogledam po knjizarama sta ima novo. Ne cekam nikad sajam pa da kupim knjige "na metar" jer em ne volim guzvu, em volim na tenane da ih razgledam, citucnem i odaberem ono sto mi se dopadne, ili sto sam cula da je dobro. Za sada ne kupujem bas klasike i one koje ne nameravam citati odmah jer, kao sto rekoh, nemam gde da drzim sve to u maloj podstanarskoj garsonjeri. Kupim ono sto zelim da procitam u dogledno vreme. Bila sam se uclanila i u obliznju biblioteku, ali nije to za mene. Cesto nemaju knjigu koju trazim, moram da je u odredjenom roku vratim ako je uzmem, i ono sto mi je najtuznije, ako me impresionira, ne mogu da je dam prijateljima jer nije moja. Da podelim sa njima moje odusevljenje i utiske, a posle da zajedno komentarisemo. Volim kad znam da je moja i kad mogu da raspolazem sa njom. U stvari, volim da je delim sa ljudima, jer kad malo bolje razmislim, ona i nije moje vlasnistvo, ona je kao dete koje roditelji paze i maze, i upoznaju sa svetom. Medjutim, vecinu knjiga koje kupim sam dala prijateljima, koji naravno ne znaju da vrate, a ja sam pozaboravljala kod koga su. Za neke znam da ih vise necu ni videti. Istini za volju, kod mene ima i tudjih knjiga, ali tacno znam cija je koja i samo cekam priliku da ih vratim. Mozda sam malo neazurna, ali sigurno nikako neodgovorna.
Dok citam, ja se potpuno preselim u pricu, i ne zivim svoj zivot vec zivot price koju citam. Ako je prica napeta, i ja s nestrpljenjem ocekujem sta ce se desiti. Oci mi prelecu preko slova groznicavo, a srce mi lupa i plasim se za "moje" i zdusno navijam protiv "njihovih". Ako je ljubavna prica, placem il se radujem zajedno sa junacima. Kada me knjiga bas jako opcini, bude mi zao kada je zavrsim, i nekako zelim da citam i ono "sta se desilo posle". Imam osecaj kao da sam napustila dragog prijatelja ili rodjaka.
Iako zbog posla i sve vece upotrebe interneta na kom saznam toliko toga i procitam toliko stvari, nemam bas preterano vremena da se posvetim citanju neobavezne literature, u zadnjih par nedelja sam procitala par knjiga jednu za drugom. U subotu sam kupila i dve nove i to od Haleda Hoseinija "Hiljadu divnih sunaca" jer me opcinila njegova prva knjiga "Lovac na zmajeve", a druga je , kako kazu, kontraverzna "Dragulj Medine". Trenutno citam neki triler, ali cim je zavrsim i uhvatim malo vise slobodnog vremena, bacam se na novo stivo, i nove fantazije.