Ili kako je sve pocelo...
Zasto bi netko isao u New York? Zasto se toliki uskomesaju na sam spomen imena...tako bi rado isao, ali...? Sto je mene tjeralo? Filmovi? Neznanje? Ludost? Glupost? Pamet, struka, znatizelja, bijeg od vec ucmalog postojeceg...vjerojatno nesto od toga.
City sam prvi put upoznala u ljeto '99. Kud bas u ljeto, s pravom ce reci oni koji znaju da je to nesto sto apsolutno treba izbjegavati, sto zbog nesnosnih vrucina, vlage, smrada uzarenog smeca i pseceg izmeta, sto zbog cinjenice da vezano za sadrzaje "to nije to". Ali opet...New York je New York...pruzila se prilika...i ja sam krenula. Za nekog tko prvi put leti avionom, potegnuti za JFK preko Frankfurta bio je pravi poduhvat. Jos uvijek mislim da sam na tom letu bila jedini putnik koji je sa zanimanjem promatrao demonstracije stjuardese...vezanje pojasa, izlaz za nuzdu, one smijesne maske...i famozni prsluk za spasavanje za kojeg cisto sumnjam da u slucaju nezgode doista moze pomoci. Iako sam bila upozorena da u avionu obavezno odspavam (vremenska razlika i to), ja sam ''znala bolje''. Bilo je vaznije meditirati medju oblacima.
Uslijedilo je prizemljivanje u svakom smislu.
Toga dana bio je navodno najtopliji dan u posljednjih valjda 100 godina, a najavljen je bio ni vise ni manje nego - smak svijeta. E pa sad, ako vec treba, neka me bar zatekne na nekom zanimljivom mjestu. Ocekivala sam svjetla grada...Manhattan...a docekalo me nesto malo drugacije. Blackout. Otok je od 125-te ulice navise bio bez struje. Kazu - zbog velike vrucine doslo je do preopterecenja...aha, pa su iskljucili bijednike i obicne smrtnike na sjeveru da bi se ‘krema’ na park aveniji mogla hladiti?
Subway je stao u sred Hralema, za kojeg sam btw do tada mislila da je dio Bronxa. Trebalo je izaci na ulicu, prosetati do autobusa i praviti se da ne svijetlis na 500 metara, posto Harlem bas i nije neki waspovski kvart, a kamo li da je putnicima namjernicima preporucljiv za izlete nocu. Prezivjela sam autobus i dogegala se na sjever. Bila je opca uzbuna...jureca policijska kola, vatrogasci, light show svih mogucih rotacionih svjetala zacninjen sa urenebesno glasnim sirenama i kruzenjem nekoliko helikoptera.
Sta je ovo? Film? Hm...a da nije onaj spominjani smak svijeta?
A da se ja lagano vratim odakle sam dosla?
Mozda nije tako strasno…ipak Dominikanci i Portorikanci nezainteresirano piju pivo i igraju sah na ulici - onako oznojeni, u potkosuljama.
Nasla sam zgradu i krenula na sedmi kat - pjesice, a kako drugacije. Negdje oko treceg na stubistu vise nije bilo prozora. Mrak. Onaj mrak u kojem potpuno gubis osjecaj za prostor. Lako sto ne znas stranu svijeta, ali ne znas da li ides ravno, lijevo ili desno...da li si presao dvije, tri ili pet stepenica, ne znas gdje je kraj...ma nema kraj...samo MRAK! Ne znam koliko mi je tocno trebalo da nadjem stan...u svakom slucaju, nakon 30 sati puta, neispavana, gladna, prljava, ljepljiva i vidno histericna, nasla sam se na odredistu.
Tu su me podsjetili cemu izvorno sluze svijece i pokazali futon.
Spavala sam na podu. Zanimljivo…nikad mi nije bilo udobnije.
Nije mi bilo do price. Ugasila sam svijecu i jos neko vrijeme zurila u strop.
...bila sam u New Yorku.
Dolasom struje, dosle su i nove komplikacije. Ubrzo se ispostavillo da je u stanu doslo do 'overbookinga'. Domacica je svima obecala da mogu biti kod nje, a sama je otputovala. Jedan za drugim poceli su se pojavljivati moji cimeri: prvi je dosao Talijan, za njim Grk a sutradan Izraelac. Da nam ne bi bilo dosadno, stigla je i Amerikanka koju je netko negdje zeznuo za smjestaj, pa je ostala na cesti. 5 ljudi u 35 kvadrata. Situacija mi se nikako nije svidjala i pocela sam se ozbiljno ljutiti na New York. Ne na domacicu, ne na cimere, ne na vrucinu niti elektru...samo na grad kao takav.
A grad je osim susreta s realnoscu nudio i svoj sharm: upoznala sam zanimljive ljude razlicitih kultura, svih boja, visina i velicina, probala sam meni tada egzoticnu hranu poput sushia ili vijetnamske rize, prosetala sam West sideom koji ce postati moj omiljeni kvart, odvelo me u kafic u kojem su se “upoznali” Meg Ryan i Tom Hanks u You've got mail, saznala sam da City ima strasno puno parkova, da je yellow cab stvarno yellow, popela se na Empire state, odvela u Brooklyn i vratila se pjesice preko Brooklyn bridgea, dozivjela sam zalazak sunca sa 29-og kata...saznala da mogu silnim avenijama pjesaciti cijeli dan bez prestanka...odusevila se sa specificnom arhitekturom i konacno sa prijatnom atmosferom u kojoj se svatko moze osjecati kao kod kuce. Nisam se vise tako ljutila.
Doma je bila druga situacija. Grk i Amerikanka su se kao zaljubili…ali posto je on imao curu, a ona nije znala sta i kako (a imali su jos 3 budale za publiku) - pisi propalo. Talijan i ja smo i dan danas jako dobri prijatelji, a Izraelac svrlja po facebooku i prema zadnjim saznanjima ima preko 3000 prijatelja! Popularan lik (ili ipak sistem tresla se brda i...nista)! Nismo se bas slagali. Vec sam imala podosta iskustva u samostalnom zivotu i nisam imala razumijevanja za nekog tko je prvi put otisao od kuce i sve je samo ne samostalan. Isao mi je na zivce zajedno sa svojim razvlacenjem u gacama, stalnim kasnjenjem, polusatnim tusiranjem, neopranim sudjem koje je osim toga uspio i izgoriti vjestim (ne)snalazenjem u kuhinji. Sve je to jos bilo probavljivo, dok nisam jednu noc dosla doma i nasla ga kako spava kraj mog futona. Majstor si je dovukao luftmadrac i smjestio se gdje je njemu tada bilo udobnije. Vecer je vec bila burna, a ovaj mi stvarno nije trebao. Zakolutala sam ocima…od spavanja ocito nema nista - ovaj ce mi tu hrkati i puhati u facu…najbolje da se ja malo osvjezim. Otisla sam u frizider (saznadoh da je frigidaire inace marka za bijelu tehniku) i uzela vino koje je zapravo bilo spremno za poklon. Izasla sam ispred zgrade i sjela na stepenice.
Pitalo me kasnije:
- pa kako je to piti vino u 3 ujutro na ulici…u New Yorku
- piti vino u 3 ujutro je piti vino u 3 ujutro...
A New Yorku je sve bilo oprosteno.