Kad sam kritikovao neo-ludizam u jednom od prošlih tekstova, neko je pomenuo da treba dati bolji prikaz alternativnih gledišta. Evo jednog takvog koga predstavljam u pozitivnom svetlu, mada daleko od toga da - kao i bilo šta drugo! - nekritički prihvatam sve ideje ovog složenog skupa alternativa. Transhumanizam je radikalno novi pristup razmišljanju o budućnosti koji je zasnovan na premisi da ljudska vrsta u svom sadašnjem obliku ne predstavlja kraj evolutivnog razvitka čoveka, već pre njegov početak. Svetska transhumanistička asocijacija formalno definiše transhumanizam dvojako:
Gotovo da je univerzalni konsenzus u savremenom svetu da naš ljudski oblik ili detalji naše sadašnje ljudske fiziologije nisu ono što definiše vrednost koju posedujemo, već su to pre naša htenja i ideali, naša iskustva i vrste života koje živimo. (U skladu upravo sa ovim temeljnim načelom se danas se potpuno opravdanim prezirom gleda na sve oblike diskriminacije na rasnoj osnovi ili diskriminacije prema licima sa specijalnim potrebama!) Sa stanovišta transhumanista, napredak je kada više ljudi postaje sposobno da svesno oblikuje sebe, svoje živote, i načine na koje se odnose prema drugima, u skladu sa njihovim najdubljim vrednostima.
Kroz ubrzani tempo tehnološkog razvitka i naučnog razumevanja, ulazimo u potpuno novu fazu u istoriji ljudske vrste. U relativno bliskoj budućnosti možemo se suočiti sa pojavom stvarne veštačke inteligencije. Nove vrste saznajnih oruđa će biti izgrađene koje će kombinovati veštačku inteligenciju sa tehnologijom novih interfejsa. Molekularna nanotehnologija ima potencijal da stvori obilne resurse za svakoga i da nam omogući punu kontrolu nad biohemijskim procesima u našim telima. Time bi se eliminisale bolesti i neželjeno starenje. Kroz redizajn ili neurohemijsko obogaćenje naših mozgova mogli bismo steći povećano emocionalno blagostanje, širi raspon osećanja ili veću sposobnost za posvećenost našim životnim projektima ili voljenim osobama.Kao što sam napisao u jednom tekstu u vezi legendarne ustavne zabrane kloniranja:
"Na stolu mi stoje dve skorašnje knjige koje se jednim delom dotiču ove i sličnih tema, Redesigning Humans, prof. Gregorija Stoka (Gregory Stock), direktora Instituta za medicinu, tehnologiju i društvo na UCLA (Houghton Mifflin, Boston, 2002), te Citizen Cyborg, prof. Džejmsa Hjuza (James Hughes) sa Univerziteta Hartford u Konektikatu (Westview Press, Cambridge, 2004), i istaknutog transhumanističkog aktiviste. Posebno je značajno da ova potonja nosi podnaslov Why democratic societies must respond to the redesigned human of the future. Ove dve knjige (izabrane slučajno u brzorastućem minižanru) svaka na svoj način nas uvode u budućnost koja je već počela, a koje se ne treba plašiti: budućnost u kojoj će veliki broj, ako ne i sve bebe biti designer-babies, i u kojoj će čovek konačno preuzeti od nasumične prirodne selekcije kontrolu nad sopstvenom biološkom sudbinom. ... Stok i Hjuz se slažu u onom ključnom: revolucionarne biotehnologije su nešto sa čim se treba hrabro suočiti i što treba prihvatiti i upotrebiti na opšte dobro, a ne nešto pred čime se treba sklanjati u mrak mistifikacija i zabrana... Kao što je Džim Votson, ko-otkrivač strukture DNK i prvi rukovodilac Projekta ljudskog genoma pre par godina rekao sa karakterističnom otvorenošću: No one really has the guts to say it, but if we could make better human beings by knowing how to add genes, why shouldn't we? Konzervativci na desnici i levici nisu uspeli, uprkos ogromnim naporima, da daju smislen i dosledan odgovor na ovo jednostavno Votsonovo pitanje."
Očigledno, najznačajniji naučno-tehnološki prodori sa stanovišta transhumanizma leže u oblasti kompjuterskih nauka, biologije i fiziologije, te fizike koja pruža osnovu za razvoj molekularne nanotehnologije. Medju dalekovidijim transhumanistima se često pojavljuje i interes za astronomiju, kao nauku koja proučava širi životni prostor budućeg čovečanstva, u skladu sa slavnom maksimom velikog ruskog inženjera i vizionara Konstantina Ciolkovskog: "Zemlja je kolevka čovečanstva, ali ko želi da čitav život provede u kolevci?"
Pored Ciolkovskog, među najvažnije intelektualne prethodnike transhumanizma u istoriji ideja možemo pomenuti engleskog filozofa iz XVII veka Frensisa Bekona (sa njegovom "Novom Atlantidom"), pisce Herberta Džordža Velsa i Olafa Stejpldona, teologa i paleontologa Pjera Tejara de Šardena, našeg izumitelja Nikolu Teslu, i mnoge druge. Medju naučnicima XX veka, posebnu pažnju privlače vizionari poput britanskog biohemičara i polihistora Džona B. S. Holdejna ili američkog medicinara Roberta Etindžera koji su razmatrali primenu konkretnih naučnih dostignuća u cilju produženja i poboljšanja kvaliteta ljudskog života. Takođe treba imati u vidu da popularizacija nauke (u tradiciji nažalost pokojnog Karla Segana, Ričarda Dokinsa ili Stivena Hokinga) ima veoma veliki značaj za transhumanistički poduhvat, budući da je to za sada glavni kanal kojim se sa relevantnim dostignućima upoznaje najšira publika od koje se očekuje smisleno razmatranje i političko odlučivanje o pitanjima od suštinskog značaja za budućnost čovečanstva.
Transhumanizam danas postaje deo "mainstream" kulture, kako sve veći broj naučnika, naučno obrazovanih filozofa i društvenih mislilaca počinje da ozbiljno uzima spektar mogućnosti koje transhumanizam obuhvata. Postoji čitava familija transhumanističkih grupa koje se umnogome razlikuju u svojim osobinama i fokusu, koja se brzo proširuje, kao i mnogo diskusionih grupa u mnogim zemljama širom sveta, koje su sakupljene pod kišobranom Svetske transhumanističke asocijacije.
Na drugoj, tamnijoj strani, transhumanisti priznaju da neke od ovih predstojećih tehnologija mogu potencijalno prouzrokovati veliku štetu ljudskom životu. Čak i sam opstanak vrste mogao bi biti doveden u pitanje (naprimer zloupotrebom biotehnologije u svrhe bioterorizma). Traganje za razumevanjem opasnosti i rad na sprečavanju globalnih katastrofa ove vrste među suštinskim su delovima transhumanističkog programa. Zapravo, verovatno najznačajniji aspekt transhumanističkog interesa sastoji se u odgovoru na pitanje mogu li transhumanističke tehnologije (poput bio- i nanotehnologije, veštačke inteligencije, virtualne realnosti i drugih) biti opasne? Odgovor je očigledno pozitivan, što povlači hitnu potrebu da se analiziraju i diskutuju problemi pre nego što postanu stvarnost. Biotehnologija, nanotehnologija i veštačka inteligencija imaju potencijal da stvore ogromne i veoma složene opasnosti ako se koriste nepažljivo ili maliciozno. Transhumanisti insistiraju da je od najvećeg značaja da počnemo da uzimamo ova pitanja najozbiljnije. I to sada.
Postoje ogromna etička, društvena, kulturna, filozofska i naučna pitanja vezana za budućnost ljudske vrste koja je potrebno razmotriti u detaljima. Potrebno je mnogo istraživanja, kao i najšira moguća javna rasporava. Takođe je potrebno stvoriti institucije i međunarodni okvir koji će omogučiti vođenje odgovorne politike i implementaciju razumne i odmerene regulative. Sve ovo će zahtevati dosta vremena, i što pre počnemo to su naše šanse da izbegnemo najopasnije zamke veće. Ovde je važna nova kategorija, tzv. egzistencijalnih rizika, tj. opasnosti koje prete opstansku čovečanstva kao celine, ili, u najboljem slučaju, vode do trajnog zaustavljanja napretka čovečanstva i onemogućavanja realizacije svih ljudskih kreativnih potencijala. Dok su neki egzistencijalni rizici (npr. opasnost od sudara Zemlje sa asteroidom ili kometom) prirodnog porekla, i nama je zapravo neophodna tehnologija da bismo sa njima izašli na kraj na duge staze, dotle je većina danas pretećih egzistencijalnih rizika posledica čovekove delatnosti. U ovu grupu spadaju tako heterogene pretnje kao što su globalno zagrevanje i drugi klimatski poremećaji, opasnost od globalnog nuklearnog ili biološkog rata, kao i zloupotreba nanotehnologije ili veštačke inteligencije. Važno je napomenuti da se standardna analiza rizika (kakvu primenjuju, na primer, osiguravajuća društva) ne može primeniti na egzistencijalne rizike. Jedan od razloga za ovo jeste što standardne statističke metode analize rizika ne pridaju nikakvu vrednost životima budućih generacija, a upravo je to ono što egzistencijalni rizici najviše ugrožavaju! Očigledno je da je za ove svrhe neophodno razviti čitavu novu metodologiju analize, što je posao pred kojim se tek nalazimo. Dobar primer rada u ovom duhu je Foresight Institute, koji već više godina promoviše istraživanja na temu transhumanističkih tehnologija i njihovog razumevanja u širokoj javnosti, fokusirajući se posebno na molekularnu nanotehnologiju.