by Matityahu
Desetoro glumaca sedi za jednim dugačkim stolom na sceni i mesi testo za hleb. Testo se zatim stavlja u upaljene pećnice iza njih. Pored svakog od njih stoji jedan tumač koji komunicira sa glumcima na jeziku gluvonemih i prenosi replike publici. Publika ne može videti glumce, a ni čuti nas koji tu sedimo. Ne samo što su gluvonemi, već su i slepi u isto vreme.
Nalazim se u najnovijem pozorištu Tel Aviva, Nalaga'at. Ta reč prevodu otkriva nešto što je jedinstveno s tom scenom: „Izvoli, priđi i pipni". Ovim trima rečima predstavljaju nam se sredstva komunikacije glumaca. Oni komuniciraju prstima u nedostatku govora, sluha i vida.
Moj prijatelj me je doveo ovde obećavši nezaboravno veče. Očekivao sam opet neko novo, naj, naj, mesto na telavivskoj sceni restorana i klubova. Ono što sam tamo doživeo nisam mogaoni da zamislim.
„U Jafi se nalazilo jedno mesto gde su ljudi sa teškim oštećenjima dolazili da bi prekratili vreme. Jednog dana klub je dobio veliku donaciju pod uslovom da stvore jednu pozorišnu družinu", kaže mi moj prijatelj Mihael Ročild. Adini Tal, koja je i režiserka i glumica bilo je povereno da vodi kružook. Prvi stepen je bila komunikacija. Zaposlili su ljude koji su vladali jezikom gluvih, nemih i slepih. To je u stvari jezik gluvonemih ali prilagođen slepima. Ljudi koji ne mogu ni da čuju, ni da vide ni da govore imaju zaista specijalni problem. Mogu samo da zamislim njihova osećanja, frustracije. Mogu samo da zamislim njihov očaj, a saznao sam i da su mnogi imali razmišljanja o samoubistvu zbog beznađa.
Ali, posle zajedničkog rada družine mnogi su počeli i da govore o nadi i o snovima. To je u stvari i bila podloga njihove prve predstave. Osim toga, otkrili su i prepoznali u sebi dotad uspavani kreativitet. Ono što je važno je način na koji se Adina postavila. Družini je odmah rekla da ona oseća veliku empatiju prema njima ali da ih gleda prevenstveno s profesionalnim očima kao glumce bez da žmuri pred preprekama kojima se njihov handikep ispoljava.
Od tada je prošlo sedam godina. Bilo je potrebno mnogo strpljenja i velika vera u sposobnost čoveka da se razvije i da svako od nas poseduje kreativnost koja se samo mora probuditi. Pošto je Adina bila svedok impozantnoj promeni kroz koju su svi u družini prošli i kako su zadobili samopouzdanje, i ona sama je ojačala svoju veru u ljudski potencijal koji i nagoni na razvitak.
Na kraju svake predstave, pa i ove, publika dolazi na scenu da pokaže koliko cene učinak glumaca. To ojačava njihovu svest o dugačkom putu do jedne uloge, a u isto vreme im daje i mogućnost da „daju" drugima.
Od prošle godine pozorište ima i jednu divnu zgradu. Družina je imala dve internacionalne turneje, a imaju i pozive za London i Nju Jork. U komadu koji sam ja video „Ne samo hleb" izražava mešenje hleba nešto zemaljsko, nešto manuelno, nešto što je najvećim delom i stvarnost glumaca van pozorišta. Dok mese testo ili čekaju da se hleb ispeče, glumci govore o svojim životima, o teškoj usamljenosti, o zavisnosti od drugih, o čežnji da žive normalnim životom, ali i o malim trenucima sreće, radosti, o nadama i o snovima.
U sceni venčanja izražava se san o osnivanju porodice, glumci jedu vruć hleb i igraju po taktovima vibracija koje vrlo glasni ritmovi proizvode. Tako i kod mene u diskotekama gluvi igraju. Kostimi, koreografija i ritmička muzika čine ovaj komad izvanrednim pored same specijalne poruke koja izaziva na razmišljanje.
Osim komada na pozornici, ovde ima i dva interesantna dodatka: kafić gde nas poslužuju gluvonemi konobari i jedan restoran gde se jede u totalnom mraku. Takav restoran postoji i u mom Stockholmu. Ideja je da se nama koji vidimo pruži mogućnost jednog autentičnog doživljaja sveta slepih i slabovidih. Moja mama je bila slepa tako da sam imao prilike videti koliko-toliko šta znači kada čovek ne može mnoge stvari da obavi sam. Ovaj kafić i restoran je jedna odlična dimenzija pozorišta i poruke koju nam oni šalju.
Restoran je bio kulminacija moje večeri. Čim sam ušao u salu, bio sam pokriven hermetičkom tamom i odmah sam počeo da se osećam nesiguran i bespomoćan. Potrebno je malo vremena da druga čula prorade i bar malo popune taj vakuum koji je nedostatak čula vida načinio. Jagodice prstiju na ruci počele su da otkrivaju tajne stola, a i moje čulo ukusa se izoštrilo.
Poseta mi je dala jedan delić izolovane stvarnosti slepih kao i osećaj da naša druga čula imaju moć kompenzacije. To je nešto što tu tešku stvarnosti čini podnošljivijom.
Odličan trailer: