Lepota ili intelekt?

brave_boy RSS / 20.12.2008. u 20:04

Od nedavno se kroz moj um provlači jedna misao. Šta je važnije – da imamo svest o sopstvenoj lepoti ili o intelektualnom potencijalu? Na koji način da postižemo ciljeve – zavođenjem i šarmom ili fascinantnom pameću? Odlučio sam da je sada došlo vreme da se pozabavim tom temom i pokušam da nađem zadovoljavajući odgovor – za sebe.

            Poznata nam je svima priča o Narcisu i jezeru. U toj priči Narcis je predstavljen kao samoživi dečak previsokog mišljenja o svojoj besprekornoj, fizičkoj lepoti. On predstavlja simbol takozvane narcisoidnosti ili samozaljubljenosti, kao i loš primer osobe koja je, pothranjena divljenjem šumskih nimfi i orejada, zaboravila da sačuva prizemnost i svest o tome da lepota tela i lica nije najvažnija u životu, zbog čega je tragično stradao. Ali, Oskar Vajld, autor parabole o Narcisu, nije želeo da kaže to jer se sam nije slagao sa ovim viđenjem njegove priče. On je, iznad svega, cenio lepe ljude, čak vise od pametnih. „Lepota je obličje Genija. U stvari, ona je više od Genija, budući da joj nije potrebno nikakvo objašnjenje. Ona spada u velike činjenice života, kao sunce ili proleće ili odraz u tamnoj vodi srebrne školjke koju mesecom zovemo. Ona je neosporna i ima božansko pravo na preimućstvo. One koji je poseduju čini prinčevima. Ponekad se kaže da je Lepota samo površna. Možda je tako. Ali nije tako površna kao Misao. Za mene je Lepota čudo nad čudima. Samo plitki ljudi ne sude prema izgledu.”

Dakle, šta je zapravo Vajld želeo da kaže? Verovatno da je lepota zaista dovoljna sama sebi da bi bila obožavana. I nije bio jedini. Bilo je dosta umetnika koji su delili Vajldovo mišljenje i uzdizali, ili još uvek uzdižu, idealnu lepotu na vrh pijadestala vrlina.

S druge strane, tu su  „branioci” intelekta i „unutrašnje lepote”. Ti umni ljudi govore da su zapravo plemenitost duha, mudrost, oštroumnost prave vrednosti koje jedna osoba treba da poseduje. Oni još kažu da je fizička lepota prolazna i malo važna stvar u životu jedinke koja nema veliki značaj jer, kako im pomaže u određenim situacijama, dešava se i da im upravo ona „zatvori vrata”. Isti smatraju da su osobine i vrline koje nosi u sebi ono što taj čovek ustvari jeste, a ne spoljašnja ljuštura, oklop koji samo može da zamagli i iskrivi našu sliku o toj osobi.

Mora se da prizna da obe strane, donekle, imaju pravo jer smatram da je jako važno kako razmišljamo i kako se ophodimo prema ljudima, ali i prema sebi. Trebalo bi da negujemo neke od „proverenih” vrlina poput optimizma, pravednosti, osećajnosti, milosrđa, da slušamo druge, i da se otvaramo drugima, ali ne mislim da ćemo preteranom skromnošću, stidljivošću i pasivnošću moći da ispunimo svoje želje što je, po mom mišljenju, smisao naših života. Trebalo bi da se borimo svim „dozvoljenim sredstvima” kako bismo se ostvarili, treba da se borimo i znanjem, i lepotom, ko kako ume i čime raspolaže, bez trunke omalovažavanja i nipodaštavanja drugih. E, sad, tu ne zavisi sve od nas samih. Majka priroda je okrutna i nije svakoga obdarila dvoma pomenutim prerogativima. Zato bar možemo da razmišljamo i bavimo se samo svojim problemima i okupacijama, tako bi sve bi bilo mnogo lakše i lepše, i manje bismo se opterećivali i upoređivali s drugima te bismo se poštedeli bespotrebnih migrena!

Tako ja usavršavam i dopunjujem svoje znanje, negujem svoju lepotu i pokušavam da spojim i usaglasim te dve stvari u sebi i tako ostanem  ista, zdravorazumna osoba... :)

A ko je uopšte kompetentan da bi mogao da definiše i odredi nešto tako važno i diskutabilno? Mišljenja sam da je najvažnije od svega da upoznamo sebe, zavolimo se i prihvatimo svoje male nedostatke. Jedino se tako može da otkrije da je svet predivno mesto u kome možemo svi da zivimo i uživamo, a da sam ja, ovakav, njegov neizostavni deo, jer da nisam, ne bih postojao. :)



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana