OPROSTAJ OD MIRA

Svaki prvi petak u mjesecu je bio rezervisan za trosenje novca koji je preostao raji koja su zivjela u Sarajevu a kojima su roditelji radili negdje vani. Tako da smo poslije skole i tog 03.04.'92 krenuli u prvi kafic, na Ilidzi, zvao se "Kappa", bio je pun, pa smo produzili dalje, sljedeca destinacija je bila kafic "Boss" tu smo se nekako smjestili unutra, posto nas je bilo deset u grupi kao i uvijek U 5h sam otpratio djevojku do autobuske stanice na Ilidzi, oprostili smo se i automatski izustili frazu koju smo do tada ko zna koliko puta izrekli a koja je glasila "vidimo se u ponedeljak". Nakon toga sam se vratio u “Boss”. Zanimljiv je bio sastav te raje, tronacionalni, sa primjesom djece iz mjesanih brakova. Na kraju su svi bili pijani osim mene, koji nikada nije bio u dobrim odnosima sa tom vrstom tecnosti. To mi je bila velika mana, jer sam uvijek na kraju morao da budem taj koji ce se pobrinuti da svako stigne na svoju adresu.

U 10h navece smo se razisli, na Ilidzi na tranvajskoj stanici, pozdravljajuci se kao i obicno, nekim samo nama poznatim i dobro uvjezbanim pokretima tijela. Svako je tog trenutka otisao svojim putem, putem koji ce nas zauvijek rastaviti. To je bio ustvari i oprostaj od mira, jer sa mnom u tramvaju je bila i jedna prijateljica koja je stanovala u istom dijelu grada kao i ja. Kada se sjetim nje, uvijek mi je pred ocima njen pad ispred zgrade Svjetlosti u Sarajevu na onim skliskim mermernim plocicama. Eli (kako sam je samo ja zvao) je bila predivna osoba, jedna od onih koje covjek moze pozeljeti da ima za prijatelja. Pricala mi je u tramvaju polu pijana da se boji rata, da ce zato sutra ujutro ici kod svojih, da ne smije ostati tu, jer ce u Sarajevu da izbije rat. Pokusavao sam je utjesiti, i objasniti da je Sarajevo najsigurnije od rata, ali nisam uspio u tome, da sam pridavao tome malo vise vaznosti mozda bih i uspio, tako se nisam bas ni trudio, jer mi je sve to izgledalo kao mahalska prica, koja se tih dana sirila Bosnom kao virus kuge…

Dosao sam sam do kombi stanice na Kovacima, stao sam slucajno na peron odakle je polazio kombi za Vuciju Luku, tu mi je zaparala uho jedna rijec "Seseljevci" tada sam se priblizio malo blize dvojici starijih ljudi, u pokusaju da cujem njihov razgovor. Starac koji je imao preko sesdeset godina je glasno govorio drugome " u Mokro je doslo petstotina Seseljevaca i Arkanovaca, kazu da kuda oni produ trava ne raste". Pomalo uplasen a jos vise zbunjen sam otisao na svoj peron na kome sam se nekako osjecao puno sigurnije, kao da sam bio u drugoj drzavi a ne samo par metara dalje. Tog trenutka sam bio siguran da sam se i sam zarazio virusom koji se tih dana sirio Bosnom…