Nad svetom leži dosada kao debelo more nad zemljinom korom. Toliko je dosada neizmerna na zemlji, da čovek uvek traži nekog da ga razonodi. Da vidi čoveka makar kog! Da govori makar skim! I da razgovara ma o čemu! I da idu ma kuda! Čovek odlazi u društvo više iz dosade nego iz sujete. Inače ništa ne bi moglo ni da objasni opstanak društva, bar onakvog kao što je današnje, koje nam oduzima novac, duh, vreme, karakter, ženu. Jer bi se, odista, moglo bez toliko ljudi, žena, reči, laži, osećanja, kompromisa. Ovakovo društvo, to je nesrećni svet koji sam sebi zagorčava život, kao kockar i pijanica. Ovakav društveni čovek, to je za polovinu propalica. Govori kad ne treba, laže bez povoda, udvara se bez potrebe, igra bez volje, peva bez glasa, besedi bez duha i cilja.
...
Ljudi ne smeju ostati sami sa sobom. Često vole čak i društvo glupaka i nevaljalca, čak i svog protivnika, nego da trpe samoću, a to znači društvo samog sebe. Ovo je zaista najgorči paradoks. Naporni sportovi, traženje duhovnosti bufona i učenosti šarlatana, dolazi samo iz očajne dosade.
…
Čoveka većma uvredi ono što ste o njemu rdjavo rekli, nego ikakvo zlo koje ste mu učinili. Lakše se izmire ljudi zavadjeni posle bitke ili neprijatnih dela, nego posle reči u kojima je bilo uvreda. Rdjavo delo je nestalo onoga časa kad se preko njega prešlo, jer se rdjavo delo može popraviti dobrim delom, ali se ružne reči ne mogu ispraviti lepim rečima. Ljudi ironični bili su često ljudi puni duha; njima su se uvek divili više nego što su ih voleli. Ironija, medjutim, pogadja većma onoga čije je ona oružje nego u samu žrtvu. Odista, ne treba govoriti zlo i o najgorim ljudima. Iza gorkih reči ostaju gorka usta. Kad govorite o lepom gradu, o cveću, I o lepoj ženi, vi postajete radosni; a govoreći o rdjavom čoveku vi postanete tužni. Ko se dotakne prljavog predmeta, on uprlja svoje telo, a ko se dotakne prljavog čoveka, on uprlja svoju dušu. Ako čovek kaže nepovoljno mišljenje o nekom pred petoricom drugih ljudi, može biti uveren da je jedan od njih unapred prijatelj napadnutog, a drugi jedan unapred instinktivni neprijatelj samog napadača. U najčešćem slučaju, sva petorica su više na strani tog rdjavog čoveka, nego na strani ovog zlog jezika. Treba biti oprezan čak i kad je reč o prijatelju da mu se našom preteranom hvalom više ne škodi nego koristi; ali o neprijatelju, ako ne treba reći dobro, treba ćutati razumno. Više nam škode u životu rdjavi jezici, nego rdjava srca. Nikad jedan rdjav čovek nije u stanju da učini ljudima onoliko zla, koliko jedan zao jezik: jer ružne reči ostanu i kad se ogovarač zaboravi. Uostalom, jezik strasti je uvek neprijatan, i jezik mržnje je svakome odvratan. Pokušajte samo jedan dan govoriti lepo o svim ljudima, a o zlim ne govoriti ni rdjavo ni dobro i videćete svoj unutrašnji mir.
...
Uostalom, nikad čovek prema čoveku nije pravedan, ni kad voli ni kad mrzi.
…
Blago cara Radovana - O prijateljstvu
Jovan Dučić
P.S.: Srećni božićni i novogodišnji praznici!
Neka vam Nova 2009.-ta, pre svega bude zdrava, potom vesela i radosna, puna pameti i zdravog razuma. I da umesto reči Kriza, preovladava reč Blagostanje.