I
Ne znam šta mislite vi – lično ne znam besmislenije zanimanje od onog politički analitičar. Naravno, kada kažem analitičar i kada kažem besmisleno – mislim, dakako na Đorđa Vukadinović – Antonića.
Uprkos mom već izgrađenom stavu o gospon Đorđu i njegovom frfljanju i šuškanju - sinoć me čovek iskreno iznenadio - znate sigurno onu dosadnu emisijiu na TV AVALA gde sede Đorđe i još dvojica i nešto mudro zbore. Elem, narečeni Đorđe, uz mnošto neodoljivih opaski tipa – Britanski narkomani koji dođu na EXIT da se napiju i ispovraćaju - i tsl. novosrpskopolitičkomislenih stvari,... otvori nam Đorđe dušu poverivši nam se i da nikada nije bio ni na EXITU ni u Guči, ni na Pepersima ni na Stonsima, (pretpostavljam nije ni na Ceci),... što ga, naravno, ne sprečava da o svemu ima svoj stav... Nije Đorđe nikada igrao ni fudbal – pa i o tome može uvek suvereno da priča.
No, vratimo se temi, elem, narečeni junak Đorđe, govoreći o godišnjici hrvatske akcije Oluja izreče i to da u jednom delu naše inteligencije postoji kult hrvatskog predsednika Stipe Mesića (dobro, Đorđe kaže:Stipeta). Na insistiranje D.Žarkovića da kaže gde to i kod koga postoji Mesićev kult. Đorđe je uporno ponavljao sve u stilu: na desetine istaknutih intelektualaca. Da bi, na kraju, napokon otvorio dušu rekavši: Pa na blogu B92! Elem, dakle, ljudi čita nas Đorđe!
Malo li je!?
I ne samo da nas čita već nas i smatra istaknutim srpskim intelektualcima! Zamislite tu sliku, Đorđe spava i sanja: Dobricu, Branu, Matiju, Kusturicu, Biljanu, Peđu, Bobana, ... a eto, posle ovog teksta možda će i mene! Ej, da me sanja Đorđe! Mislim, šta još poželeti... (a ne zaplakati)... Dobro, ajde sad ovo za Mesića možemo i da mu oprostimo... začitao se čovek.
II
NIKO KAO ĐORĐE
Kao autentičan junak naših dana, pored toga što je analitičar, Đorđe je i: TV zvezda, kolumnista (Politika), glavni i odgovorni urednik (Nova Srpska Politička Misao), profesor, etc... etc...
Hteo ne hteo, sve ovo prizvalo mi je neke drage uspomene sa studija : amfiteatar Filozofskog fakulteta svih preko devet i po studenata i, naravno, Đorđe. Priča čovek, ništa ga ne razumeš – al nekako ti lepo. U trenutku dok mi je potpisivao Indeks, zagledavši se u mene kroz one svoje prepoznatljive naočare, ko Sartr jebote, čim sam ga spazio odma sam znao, iako sa sobom dosta retko pričam tad sam sebi rekao: ovaj trenutak moraš da zapamtitiš!
I tako i bi – čim sam ga prvi put video kako na TV-u nešto analizira potražio sam Indeks i njegov autogram u njemu i isti lepo stavio u sef – nisam još ni svestan kol'ko će to jednom da mi vredi...
p.s.
Da ne bude kako sam zlonameran, predavao je meni i Nikola Samardžić, pa čak i proslavljeni Mirko Zurovac... al nekako nije to to – fali tu nešto, ta specifična harizma, taj stav, ta (samo)svest o vlastitoj veličini... Naravoučenije: jedan je Đorđe!
III
ĐORĐE O DRUGIMA
Iako u prognozama skoro uvek pogreši – Đorđe je i dalje jednako popularan.
● Ubedljiv poraz Maršicanina prouzrokovao bi teške posledice po Vladu. To bi znacilo ili parlamentarne izbore ili temeljnu rekonstrukciju Vlade Srbije u koju bi posle izbora ušle ili DS ili SRS kojima bi, u svakom slucaju, odgovarali i vanredni izbori -procenjuje Vukadinovic. BLIC, 16. april 2004.
Kao ne/formalni tumač neizgovorenih Koštuničinih misli Đorđe je, recimo, tvorac teze po kojim popularnost DSS-a i njegovo ključno mesto na političkoj sceni Srbije uopšte ne zavisi od izbornih rezultata:
● Iako je DSS prošla relativno loše na lokalnim izborima (mada ne toliko loše koliko su se plašili), ona je zbog svoje "centristicke" pozicije i dalje kljucna politicka snaga u Srbiji, barem do sledecih parlamentarnih izbora. To znaci da u uslovima nametnute politicke polarizacije na "demokrate" i "patriote" DSS zadržava kljucnu ulogu, jer njen izbor presudno utice na to ko ce vladati Srbijom. Doduše, cinjenica je da se Koštunica i DSS polako navikavaju na ulogu jezicka na vagi, a do pre godinu-dve dana radilo se o ubedljivo najjacoj stranci i najpopularnijem lideru. DSS ima najveci koalicioni kapacitet, ali da bi ga kapitalizovao mora voditi balansiranu politiku koja ukljucuje opreznu saradnju i sa DS i sa radikalima. Ako bi se potpuno okrenuo DS-u, Koštunica bi se u perspektivi sveo na puki privezak "demokratskog bloka", i postao drugorazredna politicka snaga. S druge strane, radi stabilizacije politicke scene bilo bi znacajno da se radikali postepeno uvuku u institucije vlasti, pa makar i samo ponegde, na lokalu, jer ce se tako postepeno pacifikovati i slabiti njihov prevratnicki i "revolucionarni" potencijal. NSPM, 2004.
Genijalno, nema šta! Još malo pa kao čika Dobrica (a i liče, ako ćemo pravo)... Ma, čovek je pravi mudrac. Recimo:
● Ključna greška u saradnji sa Tribunalom učinjena je još 2001. godine kada je, pre postojanja bilo kakvog zakona, izručen Slobodan Milošević, tako da je sada teško ubediti zapad da bilo čije izručenje može biti problem. BALKAN, 4.jul 2004.
● Politički analitičar Đorđe Vukadinović ocenio je da bi dozirana koalicija DSS-a sa SRS-om mogla da smiri međunacionalne tenzije, naročito u Vojvodini, i dodao da je dogovor DSS-a sa DS-om ponižavajući za stranku Koštunice:
- Savez DS-a i DSS-a je zakasneo i sada ne može da zaustavi talas radikalizacije Srbije - rekao je Vukadinović i dodao da bi "isforsirana" pobeda kandidata DS-a Borislava Novakovića na izborima za gradonačelnika Novog Sada više doprinela radikalizaciji od pobede kandidata radikala Maje Gojković. RADIKALI SE NE MOGU ZAUSTAVITI, KURIR, 28. septembar 2004.
● Tvrdim da je politika SRS-a poslednje tri godine demokratičnija od politike DS-a. Demokratama tek predstoji pročišćenje i lustracija kroz koje su prošli socijalisti i radikali 2000. godine.
◘ Ali, da li su radikali prošli pročišćenje ili su se samo dobro maskirali?
- Ni jedni ni drugi nisu prošli potpuno kroz taj proces, ali su radikali odmakli dalje, naročito posle odlaska Šešelja u Hag. Ni Tadićev DS nije više onaj stari Đinđićev i Jovanovićev DS, ali se demokrate još nisu suočile sa odgovornošću sopstvene stranke za upropašćavanje Srbije. Tadić i naročito Gavrilović počeli su da čiste stranku, ali ne u dovoljnoj meri.
◘ Radikali su definitivno fenomen postpetoktobarske Srbije. Ako dođu na vlast, koliko će to koštati državu?
- Neće koštati puno, a verovatno neće koštati uopšte. Jer, niti ćemo ući u EU pre 2012. godine, a verovatno ni kasnije, niti nas čekaju ne znam kakve sankcije. Neće biti smak sveta ako radikali osvoje vlast. Njihov porast je samo pokazatelj socijalne i političke krize u kojoj se društvo nalazi. Što je kriza veća, oni su jači. I iako su ih mnogi još pre četiri godine slali u istoriju, siguran sam da će ta stranka biti sve jača! SRS NIJE BAUK!, KURIR, 8. oktobar 2004.
Kao prilog njegove svestranosti, i upućenosti u razna važna pitanja, prenosim, recimo, Đorđev principijelni komentar isključenja Čedomira Jovanovića iz DS:
● Licemerno je isključiti nekoga ko je učestvovao u osmišljavanju "Sablje", kontaktirao sa podzemljem ili mešetario u Skupštini, a pri tom se ne ograditi od svega toga. U stranci su i dalje ostali, a neki bogami i napredovali, oni operativci, svojevremeno zaduženi za "prljave poslove", poput Gorana Vesića i Boška Ristića, a o učesnicima afera "Solun" i "Bodrum" i da ne govorimo. Neshvatljivo je da DS i dalje toleriše, pa čak i nagrađuje, ljude poput Bojana Pajtića, Gorana Novakovića, Aleksandra Radosavljevića ili Nede Arnerić, ali zato isključuje Jovanovića - kaže Vukadinović, i dodaje da DS pod Borisom Tadićem pravi krupne greške. - Nema sumnje da Čedomir Jovanović zaslužuje mnogo teže političke i krivične sankcije, ali je takođe činjenica da je on mnogo bliže izvornim principima politike Zorana Đinđića. Ne možete se pozivati na reformski kurs i Đinđićeve tekovine, a isključivati onog koji je bio nosilac svega toga. Likvidacija Jovanovića iz DS-a motivisana je isključivo ličnim razlozima. U njemu su videli potencijalnog pretendenta na presto i zato su ga uklonili. NSPM, 7. decembar
Ipak (ukoliko iko uopšte sumnja), ume naš Đorđe da se vlada i po zahtevima vremena:
● Đorđe Vukadinović ocenjuje da najveću dobit od zajedničkih izbora može imati DS jer ozbiljne procene ukazuju da će za stranku predsednika Tadića, kao najjačeg demokratskog kandidata za predsednika Srbije, na lokalnim izborima prema automatizmu glasati i dobar deo glasača ostalih demokratskih stranaka. DANAS, 26. jun 2007.
A da je svestran i bez predrasuda, bar kad je izbor prijatelja u pitanju, Đorđe dokazuje i sledećim tekstom, usled svoje zamišljenosti - meni jednom od omiljenih:
● Imam prijatelja koji u svojoj sobi još uvek čuva malu američku zastavicu kojom je nameravao da maše prilikom ulaska američkih trupa u Beograd 1999. Nije u pitanju nikakav NVO baron, strani plaćenik, agent ili moralna nakaza, već običan, dobro, ne baš sasvim običan srpski, tačnije, beogradski intelektualac, dobar stručnjak, pristojan čovek, čak ne ni previše ispolitizovan u nekom partijskom i dnevnopolitičkom smislu. Doduše, tamo, početkom 90-ih, bio je sa studentima kod Terazijske česme, posle je uredno šetao i duvao u pištaljku protestujući zbog krađe lokalnih izbora, lupao u šerpe za vreme TV Dnevnika, išao po mitinzima više ili manje „udružene” i „demokratske” opozicije… Kasnije je, uglavnom kao statista, učestvovao u „demokratskim promenama”, lamentirao nad „sporim reformama” i „6. oktobrom” koji nikako da osvane.On ne prati mnogo politiku, sporadično se informiše sa jedne TV stanice i istoimenog radija, ali ima stav o većini pitanja. Zna da su Srbi krivi za ratove na prostoru bivše Jugoslavije, siguran je da je Milošević odgovoran za sankcije, bombardovanje, turbo-folk i sveopštu kriminalizaciju društva, podržavao je otcepljenje Crne Gore, nema ništa protiv nezavisnog Kosova, a ima dosta razumevanja i za „opravdane zahteve Vojvođana”. U svakom slučaju, Čanak mu je baš „simpatičan” – a, bogme, ni prema Bojanu Kostrešu nije sasvim ravnodušan. Možemo se sporiti oko toga da li je ovaj politički kroki više komičan ili žalostan. Ali se u svakom slučaju ozbiljno treba zamisliti nad činjenicom da neuobičajeno veliki broj srpske obrazovane populacije u dobi između dvadeset i četrdeset pet godina ima slične stavove i gaji gotovo patološku odbojnost prema svojoj zemlji i mržnju prema svemu što nosi srpski nacionalni predznak...SLATKA MALA OKUPACIJA, POLITIKA, 19.06.2007.
I za kraj, moj APSOLUTNI favorit:
● Ko ne bi voleo da mu je, recimo, Bil Gejts prijatelj, da ga voli Šeron Stoun – ili makar Majkl Daglas? Međutim, budući da većina od nas nije te sreće, moramo se zadovoljiti onim što je realno – prijateljima sa posla, rođacima iz unutrašnjosti, kasirkom iz obližnje samoposluge, ili drugaricom iz školske klupe... MI SMO VAŠI PRIJATELJI, POLITIKA, 31.07.2007
IV
DRUGI O ĐORĐU
Ovo tek kao potvrda teze po kojoj autentični geniji nisu baš uvek sasvim dobro shvaćeni - tako i naš Đorđe. Najpre mu je pisala gospođa Vesna Pešić, a potom i :
● Dok Demokratska stranka Srbije vojuje, njihovi analitičari, Slobodan Antonić, Đorđe Vukadinović, Tijanići i Ljiljane Smajlović se obračunavaju sa neprijateljima srpstva koji, kao što Đorđe Vukadinović pouzdano zna, kod kuće još uvek čuvaju američke zastavice, koje su bili spremili da njima mašu kada budu dočekivali američke trupe 1999. Slobodan Antonić već duže vreme analizira Miloševićevo nasleđe i njegov zaključak je da svako od nas treba da dobije lopatu u ruke, da ode u Požarevac pod lipu, da otkopa Slobodana Miloševića i preseli ga u Aleju velikana. A pošto u Aleji velikana nema mesta, moramo najpre da iskopamo Zorana Đinđića i zakopamo ga u Batajnici, pored leševa njegovih prijatelja kosovskih Albanaca. Svetlana Lukić, Peščanik, Radio B92, 29. jun 2007.
● 1.1. Na očekivano (podlo) hrvatsko pitanje kako se Srbija danas oseća kad je presudom Međunarodnog suda pravde oslobođena optužbe za genocid, uzeo sam sebi nezasluženu slobodu da citiram državni autoritet u obliku Đorđa Vukadinovića, legendarnog tumača svake neizrečene Koštuničine misli. Piše Đorđe na sajtu "Nova srpska fašistička misao": "Nema veze što bošnjačka tužba, takva kakva je, od početka nije imala mnogo veze sa pameću, činjenicama i logikom. Srbi su na najteži mogući način, na sopstvenom primeru i na sopstvenoj koži naučili da činjenice i logika ne važe i ne pomažu mnogo kada se nađete na putu interesima globalne sile. Zato je ova, svakako neprijatna, ali u osnovi pozitivna presuda mnoge iznenadila, gotovo sve zbunila, a neke, bogami, i ozbiljno razljutila i razočarala.
Dakle, nije više dovoljno ni to što je najautoritativnija međunarodna pravna instanca, eksplicite, ne samo Srbiju nego i Slobodana Miloševića oslobodila krivice za srebrenički masakr! Ne, potrebno je još više, potrebno je da prihvatimo krivicu za sve loše što se u regionu – a možda i šire – dogodilo za ovih dvadesetak godina, uključujući valjda i slučajeve nedavnog albanskog nasilja ('osvete') prema Srbima na Kosovu. A možda i za to što naši prvoborci i lustratori više nisu onoliko mladi, kosmati i vitki kao pre…".
Sve se kod Vukadinovića, jebiga, svelo na mladost, kosmatost i vitkost, kao da je u pitanju fashion revija a ne optužba za genocid; čovek bi pogrešno, čak i kad je Hrvat u pitanju, mogao da pomisli da je gos'n Đorđe nekakav koštunjavi George Clooney, a ne ono što zapravo jeste: omanja, razdeljkom i naočarima oblikovana babuška po uzoru na staljinističke impotentne komesare s torbicom u krilu. Svejedno, lepo je videti da se Đorđe Vukadinović ne oseća genocidnim. Još kad nauči da kaže "š", a da ne frflja, sva je prilika da će onog dana kad Srbija odbrani Kosovo ozbiljno ugroziti Clooneyja. Mladog, kosmatog, vitkog.
1.2. Negde 1994. kad još nismo bili načisto jesmo li genocidna država ili ne, jer Babuška Vukadinović kao politički embrion nije postojao da nam objasni koji nam je qrac, u odbranu Miloševićeve države pod nepravednim sankcijama ustala je ovdašnja folk heroina Viki Miljković čiji je haiku stih: “Coca Cola, Marlboro, Suzuki/ diskoteke, gitare, Buzuki/ to je život, to nije reklama/ nikom nije lepše nego nama” postala ona vrsta opštenarodne himne kojom smo se branili od čitavog sveta. Jebo sankcije: dok je nama splavova, grčkih semplova, švercovanih cigareta – može svet da nam puši! Poruka "nikom nije lepše nego nama", lansirana u vreme spektakularnih srpskih zločina u Bosni – predstavljala je budući Vukadinovićev kredo koji je on preuzeo od profesorice Viki M., nutricionistički navučen na jednostavno srpsko rešenje o smislu života.
Trinaest godina docnije, baš u času kad je svakom Hrvatu a posebice mrtvom Bošnjaku kristalno jasno da Srbija Nije Genocidna Država (SNGD), jer je Međunarodni Sud Pravde tako odlučio – opet se prkosno branimo svojim najjačim oružjem, folk-pesmom. Kao stvorena da zvučno uobliči ono što Vukadinović misli, numera "Mambo Jumbo Serbijano" grupe Blizanci, kandidat za "Eurosong 2007", politički je odgovor Srbije na lukave pokušaje tzv. međunarodne zajednice da nas uvuče u prokletstvo melting pota, što je tekstopisac Marina Tucaković precizno uočila karakterističnim dss-stihovima:
Betmen, Supermen, Matriks, Spajdermen
Roki i Brus Li, Tarzan, Rambo tri
Ej, ko su bre ti
Brena, Slatki greh, Piksi, Divac eh
Čola, Brega, Džej, Ceca every day
Ej, to smo bre mi.
Mambo jumbo serbiano
Prokleta si ej kafano
Ej Džigili bu, dodji malo tu
Bejbi, na dža ili bu
Viski, Marlboro, Guča i kolo
Prase, BMW, Sira, Rakije
Ej, sve je okej
Do jaja je okej, naročito Ceca every day, muči me samo što ne znam tko je fucking "Džigili bu", misli li autorka na Vojislava Koštunicu ili Borisa Tadića – mada bi se iz ukradene replike Harisa Džinovića "prokleta si ej kafano" moglo igrati na keca iz dvojke da je ipak nestašni a kosmati dr. Kalašnjikov u pitanju, nekako je mlađahno viđen za viski, Marlboro, Guču i posebice rakiju, o prasetu, siru ili BMW modelu da ne govorim, bolje da vukadinovićevski šutim, dža ili bu, ej, to smo, bre, mi! Sa Vojom na čelu, pobednici svake Evrovizije!
Petar Luković, TUŽIT ĆEMO SE JOŠ, Feral Tribune, 8. ožujka 2007
V
JA NE VOLIM MESIĆA - JA VOLIM ĐORĐA!
U nadi da me ipak neće krivo shvatiti, ili, ne daj bože, u tandemu s Antonićem, svrstati među mrske neprijatelje napredne srpske političke misli:
Šta je ono što je, poslednjih mesec dana, zajedničko takvim gromadama NVO sektora kakve su Peščanik, Republika, Helsinška povelja, Basarina Zemlja i, naravno, legendarni Petar Luković? Zajedničko im je to da su, kao po nekoj komandi, svi osuli paljbu po NSPM i po njegovim saradnicima. Đ.Vukadinović & S.Antonić, NEVLADINE PERJANICE PROTIV NSPM
pošto znam da (nas) čitate, dozvolićete mi, valjda, posle svega da vam se za kraj obratim i sasvim, sasvim lično:
Gospodine Vukadinoviću,
Dakle, da se poverim i ja vama - elem: JA DAKLE NE GAJIM KULT STIPE MESIĆA - JA GAJIM VAŠ KULT(to, valjda, dokazuje ako ništa drugo a ono barem sasvim neprimerena dužina ovog posta)!
Da li me to možda čini makar malo boljim Srbinom (u slučaju pozitivnog odgovora: molim serftifikat!).
A pošto su među nama stvari već otišle toliko daleko, dozvolićete mi, sad već sasvim za kraj, i jednu malu molbu: voleo bih, naime, da mi bar nešto odgovorite (ili me makar spomenete u tekstovima svojim)! Ono, u stilu: dragi moj studentu... ili već nekako, znaćete Vi. Kao što i inače znate. Mislim, uskoro će mi i rođendan, pa k'o velim bilo bi lepo da (i ja) postanem istaknut...