Pesma iz starog sanduka na tavanu.
Posvecena velikom ruskom pesniku Sergeju Jesenjinu.
Oktobar,1979.
Prelazim dlanom preko tvoga lica,
I suze mnoge neznim pokretima brisem,
Po bridu glatkom one samo kliznu,
Ja,sta cu,cutim,cutim, I gotovo ne disem,
Tek jedna kaplja topla dlan mi zagolica,
I cudna ptica neka u raskosnoj krosnji zviznu.
Suma iza nas je pusta,I od kise teska,vlazna,
O,devo,svuda,i ovde sada,meni samo ti si vazna.
Ucini mi se nacas ,na tvome vratu da je zaiskrila rosa,
U daljini cujem kosu I vesele pesme mladih zetelaca,
Dok po travi mekoj,uz mene drhti tvoja noga bosa,
Jutarnje sunce plese po rubu njihovih prvih otkosa.
Zatekoh te ovde, na najvisem brdu, uplakanu,nemu.
Na vrhu proplanka,dok u dolini bistri potok ceka,
Da ka njemu sve te tvoje suze krenu,da postane reka.
Pruzas mi ruku I samo tiho sapnes - podji sa mnom, hodi,
Ne znam ni kuda,ne znam ni zasto,ni cemu,
Zatvaram oci,predajem se,tvoj laki korak da me vodi.
Odjednom suza vise nema,ni onih hladnih kapi rose,
Plahovite reke pred nama,sve pod sobom skupljaju I nose,
I sume,I livade,I svo ono snoplje slozeno u visoke kupe,
Ti,odjednom,nad nama dvoma siris svoja snazna bela krila,
Podizes me lako,kao da u meni stasa i susti samo svila,
I odnosis sobom u nebeske dvore,tamo negde,negde gore.
Odjednom sve one tvoje suze videh sasvim jasno,
A ona jedna, neusahla,na mom dlanu,tuzno prosaputa samo
Kasno,kasno,kasno......