Kroz elektricni zvuk voza probijalo se viseglasje pesme Ostrvljanki iz susednog vagona. Strah, koji je mesecima bio moja pokretacka sila, preplitao se s olaksanjem. Tesko je bilo prepustiti se osecaju trijumfa. Nisam ni smela, a ni znala kako.
Godinama je moj oklop hodao ulicama Velegrada, dok su mi emocije zivele kao prognani u podzemlju. Dusu nisam imala. Bila sam smejuca karoserija srnecih ociju. Sama.
Dugo sam svaki dan dozivljavala kao dar i plasila da se suocim sa nedostatkom zelje da se sledeceg dana probudim. Strah od smrti i zelja za istom naizmenicno su se uguravali u moje misli. Plasila sam se snova, jer njih nisam mogla da kontrolisem. Vracali su me nekim ljudima i situacijama koje sam zelela da amputiram iz secanja. Plasila sam se zvuka vetra, dobovanja kise po simsu, ubrzanih i usporenih koraka prolaznika. Plasila sam se senki i odraza u ogledalu. Plasila sam se kada ne cujem kako On dise. A On je bio ruka koja me je povlacila s ruba ponora.
Glumila sam. Danju sam nastupala u sceni u kojoj, s obaveznim osmehom, stvari drzim pod kontrolom. Scene ocaja i beznadja bile su rezervisane za noc. Za njih nisam zelela publiku. Verovala sam da to nisu uloge kojima treba da se predstavljam auditorijumu. Ljudi su gladni tudjeg ocaja, a ja nisam zelela da me primete.
Pokusavala sam da se oslobodim osecaja da me prate dok se vracam kuci. Svi su bili sumnjivi. Svi ti muskarci. Imali su zle crne oci koje su preteci gledale pravo u moje. Govorila sam sebi da sam paranoicna, da se urazumim, ali strah bi uvek nadjacao. Osecala sam pogled mrznje na sebi, ruke koje ostavljaju masnice na mojima, kolena zabodena u moje butine, sake oko vrata. Zadah viskija. Cula sam uvrede, pretnje, videla iskezene zube pod bezbojnim usnama. I opet sam bezala.
Bezala...
Sloboda je za mene bio nedostizan cilj. Postojale su stvari kojih sam se, iako tesko, ipak mogla otarasiti. Postojale su stvari kojima cu, znala sam to, robovati dokle god disem vazduh ovoga zivota. U svom bezanju morala sam se suociti i pomiriti s tim. Morala sam prihvatiti da je to cena koju smo On i ja platili i pokusati da izgradim zivot bolji od onog od koga smo pobegli.
Dugo sam cekala da nam presude. Nisam smela da se nadam. Mogla sam da prizeljkujem, ali to sebi nisam dozvolila. Neka razocaranja se ipak mogu, ako ne izbeci, bar ublaziti.
Doslo je neocekivano. Dobili smo onoliko slobode koliko je, nama, moguce imati.
U potpunoj neverici, odkoracala sam do stanice voza. Sipila je kisa. Suze su se kotrljale niz obraze, ali ja nisam plakala. Oci su plakale. Plasila sam se da se radujem. Plasila sam se da ce neko videti blago koje nosim i ukrasti mi ga. Noge su me unele u voz. Sela sam na gornji nivo, do prozora. Voz je krenuo. Neko vreme sam zurila kroz mrak iznova pokusavajuci da ubedim sebe u ono sto se upravo dogodilo. Onda smo izasli iz podzemlja. Sive betonske ograde povukle su se pred prozorima i balkonima zgrada Velegrada. Oblaci su se razisli, kisa je stala. Elektricni zvuk voza nadjacali su stakleni glasovi Ostrvljanki iz susednog vagona. Sada sam ja plakala. Sreca bas ume da boli.
* * *
Oziljke nosimo. Neke spolja, neke iznutra. Jaci smo od i zbog onoga sto nas nije ubilo. Zbog toga smo i slabiji. Kada nas jednog dana ubije, vise nece biti vazno. Dotle cu se hraniti Njegovim osmehom. On me je spasio. Sada ja treba da spasim Njega.