Dok sve igra i peva,
Vino se razno toči - belo,rumeno i crno,
U mojoj praznoj časi,razigralo se jedno zrno.
Igra i zveči,bez reči,
A onda,na samu ivicu skoči,
Pomislim - pravo će u oči!
Ko si,i šta si,
Čemu taj silni nemir u tebi?
Vreme je slavlja,sve se zaboravlja.
Zrno je crno,kao gar,
Prvi zrak sumnje,pretvara ga u žar.
Žari i gori,zalud kad se voli.
I čemu da pijem,
I čemu da se veselim,
Kada je nemam,a nju jedino želim...
Na kraju,
Pitate me ko je ona,i da li postoji.
Ne,nje nema,i ne može je biti,
Nikada je neću zagrliti.