lopta od magle od duše

grecha RSS / 03.01.2009. u 13:34

Nema suza.

Treći dan.

Ni jedna ... da krene... da me ubedi da sam živa.

Dišem, ali čini mi se i da ne moram.

Živa sam, ali želim da nisam.

Ne mogu da mu se setim lika, od pre... svega...

Ni od pre četiri dana.

Kiša...

Kao ono veče...

Blato...

Humka...

Pokislo cveće u jeftinom papiru.

Trebalo je da se nadjemo danas ... u šest.

Da dovezemo mamu...

Još malo... pa šest...

Zakasniću.

Gde?

Pištolj.

Moj poklon njemu, trofej nekoga borca iz Španskog Rata.

(Ma, neću ga popravljati ... samo da ga očistim... uz dedinu pušku...)

Kada ga je popravio?

Da li ga je popravio?

'' lepa, hajde... nema ništa od toga... kasno je, mrak će'' - jednom rukom drži lopatu, drugom moju nadlakticu.

Boli me...

Baš me boli.

Muka mi je.

Kao da mi se nešto vrelo razliva po grudima.

Šta je ... šta je ovo? Kako ?!

Strah.

 

''...uh ... kako ovo ?!?' hej, vidiš li  ?''  pitam Ciganina grobara, koji me steže, sada snažnije.

 

'' ee, lepa.... kako?!? ...kako i svi ovde ''– pokušava da opiše krug lopatom.

 

'' ne... pa vidi !!! vidiš dole ???!! pa... pogledaj !!!''

 

'' ... gde? nema ništa dole... nema... hajde polako.

Moraš da zoveš nekoga... da dodje po tebe ... hoćeš ja da zovem ?

daj mi neki broj lepa, kasno je, mokra si ...'''

 

Osećam njegovu ruku kako me steže, osećam kišu kako mi prolazi do kože, osećam lepljivo blato pod nogama.

Ali ne vidim humku...

Ne vidim cveće.

Vidim svoja ledja, grobara u plavom mantilu, drži me za mišicu...

Dole su, ispod mene.

Dole smo ....

Strah.

Ja sam dole.

Ja sam gore.

Opet me boli, opet je vrelo....

Širi se....

Skuplja se i boli.

Kao neka lopta.

Kao da mi je lopta u grudima.

Kao da mi je velika, vrela lopta u grudima.

Humka.

Cveće.

Blato.

Krst.

(Ne bi trebalo ovde da povraćam... joj...mislim da ne...)

Držim slobodnu ruku čvrsto na ustima i pokušavam da se odvojim od blata ispod cipela.

Kasno.

Spuštam ruku sa usta.

Izdah... dug i isprekidan... jedno kratko a na kraju.

Prazno.

Dišem, čini mi se više nego što mi treba.

Boli me vazduh u plućima, kao da prodire negde gde do sada nikada nije bio.

Seče.

Prazno.

Prazno. 

Prazno.

Posle tri dana sam zaspala prvi put.

Sanjala sam belu loptu od magle, kako se velikom brzinom udaljava od mene i nestaje u tami vasione.

 

 

Praznina stoji.

Nekada, kada sam sa nekim ljudima, manja je.

ali samo nekada.

i samo sa nekim ljudima.

retkim.

 

♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥M♥m♥

Ovu priču dugujem njoj, M.

I ne samo ovo, dugujem joj mnogo više od priča. 

Mojoj Zemunki, Beogradjanki, Njujorčanki ...

Rodjene smo istoga dana, ona mnogo godina posle mene. 

Upoznale smo se slučajno, a shvatile da smo ceo život nekako pratile jedna drugu.

Kažu da se prijatelji stiču teško, da se prijateljstva grade...

Naše je sazidano jednoga jutra na zemunskom keju. 

Kažu da se prijateljstva održavaju. 

Naše je zaustavljeno u vremenu. 

 

Gde god da si draga moja M. neka te nadje sva lepota i dobrota ovoga sveta. 

(Čuvam ti snowball iz NYC i čekam te na Keju )

 

sadgirlinsnow.jpg 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana