Kultura| Muzika

Arsen Dedić - Čovjek kao ja

KRALJMAJMUNA RSS / 04.01.2009. u 10:08

(Ovaj tekst je već objavljen kod Angie01 gde je imao preko 200 komentara. Sad ga stavljam, nepromenjenog, u moj Blog profil.)

Davnih šezdesetih godina moja starija sestra počela je da mi pominje pevača čiji se neobičan glas čuo sa našeg radio aparata marke KOSMAJ. Arsen Dedić - mladi pevač koji je pevušio ili skoro pričao. Glas koji je moj otac posprdno nazivao „onaj što kobojagi peva". Zavoleo sam taj glas, te note i stihove. U početku samo zbog poverenja u sestrin ukus, a vrlo brzo i zbog sopstvenog uverenja. KOSMAJ mi je bio omiljena igračka i kada bih čuo nešto što mi se dopadalo (pesmu, radio dramu, poeziju, muziku) moj doživljaj je bio tako intenzivan da kasnije to nije mogla da dostigne nikakva TV ili filmska slika. Tako pamtim i Arsenove pesme. „Kuća pored mora" i „Moderato kantabile" su mi izazivali uzbudljive slike, intenzivna osećanja, žive mirise mora, žmarce, grč u stomaku, tugu zbog provincije u kojoj sam živeo i mislio da nikada neću otići do tog mora, do te kuće (tu kuću sam imao u glavi potpuno jasno!), tugu što nikada neću moći otpevati, odsvirati, recitovati kao Arsen, što nikada neću izgledati tako dobro J kao Arsen,..Takav dečiji pristup Arsenovoj muzici i poeziji zadržao sam do danas. Smešno jeste ali sad me baš briga. Nekada sam to krio kao zmija noge i niko nije mogao u kratkovidom i neupadljivom dečaku,  koji je najviše ličio na popularnog Medenog Đokice Milakovića (sad se to zove tinejdžer), ni da nasluti takva osećanja i osećaje koje su po mom tadašnjem mišljenju mogle da pripadaju samo mojim zgodnim poznatim i nepoznatim  vršnjacima. Kako sam im zavideo i kako sam ih mrzeo! J I stalno sam imao u glavi Arsenove jednostavne stihove i u njima samoga sebe:

„Al' uvijek ima treći,
taj treći koji zna,
sve one prave riječi,
što nisam znao ja..."

„Ne znam da l' dan će doći,
kad ćemo sami ostati,
kad ćemo dugo pričati,
jedno drugom sav, sav život svoj..."

"Ne, za te nije čovjek kao ja,
što ljubav tužnu može da ti dâ,
u ovom stanu ne postoji ništa,
što bi moglo zadržati tebe,
ničeg nemam da dam osim sebe,
a dao bih sve..."

A onda je širom ondašnje Jugoslavije počelo ludilo za tim mršavim talentovanim Šibenčaninom koji se nekada predstavljao i kao Igor Krimov. Devojke, šiparice, pevačice, urednice, ...sve što je nosilo suknju bilo je zaljubljeno u njega i njegove note i stihove. Bilo je toga, bilo...Pesme, turneje, koncerti, koncerti, koncerti, TV emisije, knjige, knjige, knjige, muzika za filmove, čak i gluma u ponekom filmu.

Javnost je polako, vrlo polako shvatala da se radi o nestandardnom zabavljaču. Koji je, sada je to valjda svima jasno, već tada prevazišao estradne okvire i uskočio u voz koji ide kroz malo poznate krajeve i gde se snalaze samo veliki majstori  poezije i muzike.
A počeli su, pored žutih tekstova, da se pišu i ozbiljni tesktovi. Igor Mandić je objavio odličnu monografiju o Arsenu, o njemu pišu Slobodan Prosperov Novak, Veselko Tenžera, Zdravko Zima, Miroslav Mićanović, Dragan Kremer, Milan Vlajčić, Petar Popović, Rade Šerbedžija   u svojoj knjizi Do poslednjeg daha opisuje komplikovani odnos između Arsena i njega, Momo Kapor  (jedan od onih čiji mi Glasni obrt, ratna hematološka specijalizacija i nasilna duhovitost baš ne prijaju) je nekada pisao o Arsenu,  Petar Luković je napisao lep tekst u svojoj knjizi Bolja prošlost, ...

Bilo je tekstova i komentara koji su vremenom dobijali na svojoj bljutavosti i na moje zadovoljstvo nestali su iz kolektivnog sećanja. Zato ih i nema ovde.    

Proletelo je 20, 30, 40 godina. Između nas rat je stao. I tihi obrt je sve  vratio na početak.
I došli su opet gorki stihovi, strašne note i refreni.

„Opet u nigdinu

i ususret metku

Zar ću poslije svega

biti na početku"

"Zavijam kao čagalj
Sam u rijetkom snijegu
Na Promini kobno
Na čarobnom brijegu
Zavijam kao čagal
Malo tko da shvati

Da artist preživi

Mora ovce klati."

Arsen je postao kantautor, autor koji piše tekstove, muziku i izvodi svoje pesme. Još 1964. godine pisao je i izvodio pesme koje traju i danas posle više od 40 godina. Koje i danas mogu da izazovu uzbuđujuće drhtaje u stomaku i ubrzano kucanje srca i druge simptome. Simptome koji se inače pokazuju na poligrafu - detektoru laži - i koji jasno ukazuju da si kriv i da nešto kriješ i da  je onaj koji pita pogodio pravo pitanje koje će te izbaciti iz ravnoteže i naterati da priznaš da si dete i da priznaš da si još zaljubljen i da nosiš oklop kao rak samac.

Arsen koji i danas, kad ima 70 godina, može da napiše, otpeva, izgovori, odsvira nove pesme i da ti opet natera suze u oči.

Kompozitor je muzike za ko zna koliko pozorišnih predstava, muzika za više od 30 igranih filmova, za 14 dokumentaraca, 10 crtanih filmova, zatim za 21 TV dramu i seriju. Sada misli da bi moglo da se nabroji i preko 200 pozorišnih predstava- jer zaboravlja se, zaboravlja.

Arsen pesnik je autor desetak zbirki pesama od kojih su neke ušle u legendu na prostoru bivše SFRJ.  Zamislite zbirku pesama Brod u boci koja se prodavala „k'o alva", kao što se danas prodaju besmislene zbirke laži i tlapnji nestajućih političara, kvazi istoričara i književnika koji protrčavaju scenom kao sprinteri na zlu putu i nestaju u mračnoj rupi iza scene. Brod u boci je knjiga u kojoj je, zabeležiće Veselko Tenžera , Arsen "pronašao formulu nove osećajnosti; gdje su se plodotvorno doticali tišina pjesničke imaginacije i buka estrade".
U šali kažem da je 59970 osoba kupilo knjigu jer sam ja kupio bar 30 primeraka i, osim jednog dragocenog koji na sebi ima Arsenov potpis iz aprila 1979., sve sam ih poklonio devojkama. Ako nije bilo koristi za mene bar je bilo za devojke-nadam se

Autor je mnoštva gramofonskih ploča, CD-ova, pevač, flautista, aranžer, autor i izvođač više stotina „lakih" pesama, šansona, zabavnih pesama, kako se sve ne zove taj žanr. Interpretator Brelovih, Montanovih, Okudžavinih, Lenonovih, Aznavurovih, Tenkovih, Paolijevih, Endrigovih pesama koji sjajnim prepevima premošćuje sve moguće jezičke barijere. Muzičar koji je uglazbio Krležu, Ujevića, Krkleca, Kovačića, Bećkovića, Cesarića,...

Dobitnik je prestižnih nagrada u Jugoslaviji, Hrvatskoj, Evropi. Dobitnik  Premio Tenco i Premio Brel, čovek koji stoji ravnopravno u društvu Bulata Okudžave, Serđa Endriga, Đina Paolija, Leonarda Koena,...

A ponekad-sve ređe, naravno-duhoviti, sjajni, prpošni scenski zabavljač u crnom stonom odelu.

Arsen je rođeni pesnik koji i u bolesničkom krevetu u borbi za sopstveni život, kada mu u Padovi uspešno presađuju jetru,  ne prestaje da piše pesme od kojih nastaje nova zbirka Padova.   

Drago mi je da se moj odnos prema njegovoj umetnosti i estadnoj veštini nije promenio više od  40 godina. Slušati i voleti nekoga toliko dugo nije šala. Videćemo kakav je njegov novi CD
Rebus  koji je nedavno izašao.
 
Naravno da bi bilo nepravedno ne pomenuti Gabi Novak. Ona zaslužuje posebnu priču. Preporučujem svima da oslušnu i muziku koju izvodi njihov sin Matija, sjajni džez  pijanista.

Dok ovo pišem, u Beogradu se otvara izložba Voja Stanića. Na Arsenovom duplom CD-u Dueti, na omotu se nalaze fragmenti Vojinih slika. Još jedan od Arsenovih omiljenih slikara, pored Peđe Neškovića, Munira Vejzovića, Matka Trebotića,...  Koga zanima, da kažemo da Arsen, osim što voli slikarstvo,  pomalo i sam slika. A i njegov brat Milutin je zanimljiv i slikar i lik.

Pokušavao sam više puta da napišem neki tekst o Arsenu. Ali ne možeš tog đavola opisati. Znam mnoštvo činjenica o njemu, imam skoro sve njegove pesme, CD-ove, ploče, bio sam na mnogo njegovih koncerata, hiljadu puta preslušavao i stare i nove pesme, i opet ne umem da to što osećam i znam napišem. Izgleda da ga treba samo slušati i čitati pa kom se dopadne - dopadne. Kome se ne dopada toga ne možeš ni ubediti u suprotno.
Znajući da se na Inetrnetu može naći mnoštvo podataka o njemu, i da se može pročitati i mnogo stihova i čuti i videti mnogo snimaka, postavljam malo niže samo još nekoliko linkova i nešto citata, što Arsenovih što od drugih ljudi koji ga dobro razumeju i vole.

Iz toga se može nazreti kakav je to čevek. Naravno da ima mnoštvo boljih izbora citata. Nije mi namera da budem „prepametan".    

Ostalo treba slušati, osećati, razmišljati o njegovim stihovima, notama. I opet ćemo  imati samo približnu sliku o Arsenu, umetniku koji tako dugo traje.

I ne mogu vam reći koja mi je Arsenova pesma omiljena. To, prosto, zavisi od raspoloženja, iskustva, situacije, lošeg vina,...


http://www.nacional.hr/articles/view/13679/5/
http://www.mediaclub.cg.yu/arhiva1/yu/kultura/kultura-arsen.htm
http://www.youtube.com/watch?v=CX4Kur6VtMU
http://www.arsen.hr/
http://www.youtube.com/watch?v=Pgkavi_mK6E Džoni Štulić
http://www.youtube.com/watch?v=WMQ0kCwIM9U Zamisli


„Uobičajena beletristika, a kamoli poezija nije ljudima neophodna. Razvili su se TV, novinstvo, nosači diskova i aviona. Sve to nisu braća i sestre poezije koja bi trebala biti kruh svagdašnji i temelj emocionalnosti."Arsen Dedić


„U Sloveniji me za Ne daj se, Ines uvijek pitaju: "In gdaj je to Rade napisal?" Zaludu me svitovala mati napisao sam za Tadejev film Pakleni otok. Kada je Matija radio džez-aranžman na tu pjesmu, nije znao da je moja. Tu su i Maškare, Veslaj. Pjesma te počne napuštati. Nije više tvoja. Postaje suvlasništvo onoga tko je najviše troši. Za nju je to kompliment. Za mene i gubitak i dobitak." Arsen Dedić

„U Šibeniku je bio prekrasan spomenik Nikoli Tommaseu. Srušen je nakon rata. Mislim da je uni­šteno i poprsje piscu Simi Matavulju. Nestalo je i mnogo spomenika šibenskim herojima anti­fašizma kao što je bio Miro Višić. Moja spomenička strast ne postoji. Volio bih imati jedan mali trabakul koji bi se zvao Gabi i Arsen. Šibenik mi je temelj, a Zagreb nadgradnja. U šibenskoj obi­teljskoj grobnici nema više mjesta. Određeno je da ću biti zapaljen u Zagrebu. Ako tu bude previše troškova, sam ću se zapaliti kao Palach. A onda se možemo naći tamo gore i nastaviti razgovor." Arsen Dedić

"Na njegovim Duetima-duelima nalaze se tako dueti s velikim glumačkim imenima Milenom Dravić, Radom Šerbedžijom, Zlatkom Vitezom, Božidarom Alićem, ali i drugim velikim imenima poput Gina Paolija, Tereze Kesovije, Darka Rundeka, Kemala Montena, Sergija Endriga, mlade Tine Vukov i naravno nezaobilaznih Gabi Novak i Matije Dedića. Ukupno 29 dueta stalo na je na ovo hvalevrijedno izdanje za čiju je naslovnicu odabran detalj sa slike Dueti-dueli, Arsenovog prijatelja, crnogorskog slikara Voje Stanića. Za pisanu riječ Arsen je odabrao dio intervjua publicista, kritičara, pisca Igora Mandića za časopis Tema u kojem je on između ostalog rekao kako je Arsen pisac u samom vrhu suvremenog pjesništva koji sebe ironično naziva obrtnikom i pjevačem." Anonimus

"Dedic je pjesnik sjete. Za to raspolozenje on je pronasao toliko prikladnih rijeci i stvorio je toliko uvjerljivih dogadjaja da se ne moze sumnjati u njegovu iskrenost." Igor Mandic


"Dediceve poeme i sansone pokusavaju da prizovu jednostavnost reci i neophodnost ljubavi" Milan Vlajčić

"Siguran, elegantan, intiman, čas graciozan i prpošan a čas, može li se to reći, vedro melankoličan, Dedić je... pun sočnih kontrasta i lirski topao i razdragan i blag i nenametljiv, a svaka njegova pjesma puna lakoće, prozračnosti i neke svijetle harmonije." Saša Vereš

"Moja mater je otamo, isto kao i moj dida Mate, kojeg sam vidio jedan jedini put u životu, koji je devet godina radio u Americi i '43. se, usred rata, vratio ovamo da umre i samo me jednom vidio i pokrio dekom jer sam bio u ognjici. Nego, da se vratim na "Tango u Đevrskama". Nisam u toj pjesmi imao nikakvu namjeru, ni dobru ni zlu, nego sam samo razmišljao, zašto ne imenovati to naše zaledje, spomenuti te nazive kojih nema ni na televiziji ni na radiju. Jer, čuješ i za Poreč, i za Dubrovnik, i Varaždin i Sisak... ali di su Rupe, di su Dubravice, Raslina, Konjevrate, di su Đevrske i Meterize? Sva ta mjesta zvučnih imena dio su moga djetinjstva i ja sam ih poželio zabilježiti, tek tako da ih negdje bude. To je jedno. Drugo, u toj je pjesmi ovaj naš pseudoglamur. Apsurdno je kada otvorite novine, gotovo da vam nije dobro, gledate zemlju u kojoj je toliko muke i jada, penzionere koji sasvim nedostojanstveno skapavaju, pa obitelji koje žive s tisuću kuna, s druge strane, gdje god pogledaš - "Brod ljepote", "Miss Rogoznice", "Mister Pakova sela", druga pratilja iz Unešića, šesta pratilja iz Perkovića... Ma, čekajte malo! Tu sam osjetio jednu skoro malu sućut, jer sam vidio da ljudi imaju potrebu da im se nešto zbiva, da nešto u njihovim sumornim životima bude lijepo, da to njima nasušno treba da bi imali privid kako imaju nekakav spoj s nekakvim sretnim svijetom, da će tako brže u Europu, u Europsku uniju i što ti ja znam, za što mene, uzgred budi kazano, baš puno boli... Tako da sam naposljetku spojio te dvije svoje želje, imenovao sam svoje male prešućene vukojebine šibenskoga zaledja i dao im da postoje, dao im medijski odjek u uglazbljenoj priči o priredbi jednog izbora, koji ovaj put iznimno nije izbor za političara, nego izbor za najbolju žensku." Arsen Dedić

„Naravno, i o tome je ovdje riječ, ti krajevi su krvavo prošli krz rat, i bilo im je i teško i časno, i čak bih mogao reći i onima s jedne i onima s druge strane. Recimo, ovdje gdje sada sjedimo, u ovoj kužini, moja je mater Ljerka, krštena Veronika, od smrti mojega oca četrnaest godina živjela sama, i sama je tu prošla rat, jer nije htjela napustiti prostor u kojemu je ostavila svoj život. Otkad je došla iz Rupa nikada nikamo odavde nije otišla. Sjećam se, 16. i 17. rujna je bio, Šibenik su napadali, a ja gledam taj Šibenik kako se dimi, i moja mater je, znam, tu negdje. Bio sam potpuno izbezumljen od brige. Slušajte ovu priču, živa istina, imam i svjedoke. Zovne me jednog od tih dana, jedno popodne jedna žena iz Šibenika i usplahireno govori: "Arsene, zovi mater da vidiš što je s njom?" Jer, što je bilo? Jedna mina je pala dolje u našoj ulici i ubila jednog čovjeka. Mene oblio znoj. Zovem kući, nitko se ne javlja. Upalim televiziju, a kad tamo - moja mater od 87 godina ide po ruševinama s Unproforom da malo izvidi situaciju." Arsen Dedić 

"Ne, ne ozbiljno, ja stvarno nisam pjesnik specijalist, ako me razumijete, nego sam tu samo ako djevojkama treba neka hitna intervencija. Ja to ambulantno rješavam... I onda, ajde, pomalo sam pisao svima: Kabilju, Nikici, Stipici, Gabici... Njoj sam '58. napravio prvi prepjev jednoga Gershwina, a ona će ga sada, poslije toliko godina, uvrstiti na novi CD koji radi sa Matijom. I to sasvim solidno drži i danas, ne ponižava ni nju ni mene... Zanimljivo je, kad već govorimo o oskudici tih godina, ja sam svoj prvi pijanino imao tri godine nakon diplome na Akademii. U medjuvremenu sam imao, isto pred kraj Akademije, jedan žalobni češki gramofon "Suprafon". Komponirao sam u pustoši, uvijek napamet, jer tog nekog vraga nosim u sebi, pa čujem i prije nego što odsviram. Jedino ako mi je bilo nešto zahtjevnije, onda sam otišao do nekog prijatelja. Tada nekako, tih godina počeo sam izražavati i svoju kantautorsku prirodu. Zanimljivo da mi je prva pjesma koju sam poslao na neki festival bila u Splitu '63. "Onaj dan" se zvala, i nije odmah primljena u finale. Ali sam zato '64. imao "Kuću pored mora", tako da mi je Split u tom promotivnom smislu dosta važan. "Kuću" je baš nedavno Tereza pjevala s Michelom Legrandom. Dat će mi snimku, rekla je. Nikada u životu nikoga ni na što nisam nagovarao, niti molio, niti prisiljavao, niti savjetovao. Svoju despotsku gestu izražavam samo u radu, u studiju i s ljudima koji me ne smiju iznevjeriti, nego znaš što ti je posao i izvoli ga napraviti... Nego, da se vratim, prva pjesma koja me je autorski obilježila bila je "Moderato cantabile" u siječnju '64, a koja je, zanimljivo, bila na svim našim festivalima odbijena. Zagreb, Beograd, Sarajevo... svi su je odbili" Arsen Dedić

"Pevač, pesnik, muzičar, šansonjer. Dugo traje, od šezdesetih godina. Rodom iz Šibenika, 1938. Niz legendarnih pesama od Čovjek kao ja, Kuća pored mora, Vraćam se do Ministarstva straha. U paru sa Gabi Novak, pevačicom neponovljivo karakterističnog glasa i muzikalnosti, još više dobija na značaju. Jedna od njegovih zbirki pesama Brod u boci spada u najprodavanije pesničke knjige u SFRJ. Oplemenio ljubav mnogih generacija. Pesme će ga sigurno nadživeti." Anonimus

„Inace, 1969. je bila za mene jedna zgodna godina. Do tada nisam imao ni jednu veliku crnu plocu i ni jednu objavljenu knjigu, nisam imao ni pozorisnih, radijskih ili televizijskih "uradaka". Sjecam se kao sada kada se pojavila ta moja prva ploca. Bila je zima, studeni 1969., i meni su donijeli otisnutu omotnicu. Primijetio sam nesto cudno, gresku na ovitku, jer u slogu je ispala pjesma "Sandra". Otisao sam usred noci po snijegu u zeljeznicarsku kopirnicu u kojoj je radjen album, poput logornika se prebacio preko ograde - jer vrata su tako kasno u noc bila zakljucana, i ti graficari su zbog mene ponovno otisnuli omot s ispravkom. Bio je to dobar omot, a, budimo posteni, i danas on imponira. Radio ga je Arsovski, zacijelo najbolji i najpotentniji nas dizajner, koji je opremao knjige, casopise, radio plakate za Teatar "&td"...

Arsovski je jedan od rijetkih domacih dizajnera u svjetskoj enciklopediji dizajna. Cini mi se da se na ovitku albuma "Covjek kao ja" cak prepoznaje dio njegova rukopisa tada zabiljezenog na sjajno oblikovanom Pop Expressu... „ Arsen Dedić

"Scensku muziku poceo sam pisati 1966. U Zagrebu sam radio muziku za jednu od rijetkih ljubavnih drama Ive Stivicica, a zvala se "Mediteranska klima", u reziji mog vrlog prijatelja, također pokojnog, Joakima Marusica. Nakon toga smo radili seriju "U registraturi", eto bas ovih dana ona ide reprizno na Televiziji, a iste godine sam radio u Beogradu muziku za dramu iz obiteljskog zidovskog zivota, za prekrasno napisan komad Filipa Davida "Jednog dana moj Jamele". Sve je potom islo svojim tokom... Glazba koju nikada necu zaboraviti je "uradak" za Petera Weissa u reziji Koste Spajica, a s Kostom sam radio i kasnije. Recimo, glazbu za Marinkoviceve "Inspektorove spletke", za sto sam dobio svoju prvu pozorisnu nagradu "Tijardovic". S Histrionima sam radio cak 19 ili dvadeset predstava, ali i mnogo muzike za film, dugi i kratki. Recimo "Glembajeve", pa film koji strasno volim: "Zivu istinu" Tomislava Radica, s Bozom Frajt, jedan krasan i neobican cinéma vérité; "Od petka do petka"... Sjecam se dobro rada na glazbi za "Vlak u snijegu", koji je rezirao nas Sibencani Mate Relja. E sad, Mate - koji je bio strasno vezan za pleh-muziku - htio je da se u filmu sviraju samo marsevi. Kada smo razgovarali kako posloziti muziku u filmu, i kako zapravo zapoceti film, Mate je bio odlucan: "Valja odmah krenuti s jednim marsem!" "A kako cemo zavrsiti film", pitao sam ga... "E, moras mi stavit jedan mars", veli Mate. "A ona scena kada djeca probiju konacno snijeg i krenu, sto tu?" "Pa jedan mali mars!" Arsen Dedić

"Ja nisam ni rocker ni sansonjer ni trendovima blizak... Ovdje u Sibeniku, vidjeli ste i sami, imam prvi Dylanov singl "Times They Are A Changing" iz 1960., koji mi je poklonio Karlo Metikos. Karlo je valjda jos tada vidio da bi meni Dylan mogao odgovarati... Karlo je tada s "Africkim korpusom" harao po Hiltonima u Africi i u Grckoj, imao je svoj talent i pravu karizmu. Znate, Karlo i ja smo u sijecnju 1966. Otpjevali na zagrebackom festivalu "Znat ces". Ne, nismo pobijedili, jer te je godine nastupila i Gabi, dosla za mikrofon s onim "Pusti me da siiivim, siiiivim..." te pokupila sve nagrade. Napisao sam muziku i za Karlov tekst "Tamara"... koju smo izveli na Opatiji, a i za Josipu sam, za njezin festivalski debut, napisao "To je ono sto me cini sretnom"... Ali, kako starim, a ocito je da starim na ocigled i ocevid, mogu se samo pokusati saliti da bih izbjegao tu opaku dosadu i dosađivanje drugima. No takođe vam sa zaljenjem moram kazati da sve vise volim ozbiljnu intonaciju... André Gide je uostalom kazao da svaka duhovitost u sebi drzi klicu gluposti. Ja koji sam toliko puta zelio biti duhovit, slazem se sa Gideom. Tko zna, mozda je i to slaganje dio moje neozbiljnosti" Arsen Dedić

„Zbirka pesama Brod u boci je, zvanično prodata u bar 60.000 primeraka." Anonimus

arsen.dedic-vracam.se.jpg Arsen-Dedic-2004-Na-zlu-putu.jpg  arsen_2.jpg

STG50174.GIF?OpenElement   Arsen-i-Gino-Paoli.gif

art_5201_big.jpg  ars2.jpg 

arsen_covjek.jpgslika.php?table=naslovi&field=slika&id=60&width=150

PS

O meni i mom tekstu možete pisati bilo šta. Jedino molim da ne pravite nikakve aluzije na ono   što je bilo sastavni deo rata devedesetih. Hematologija i rodoslovi nisu predmet ovog teksta. Ako imate potrebe za hematološkim komentarima molim vas da ih postavljate na drugom mestu.  



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

NNN NNN 03:24 06.01.2009

Javlja se podanik :)

Kralju, konačno i ti da "napišeš" nešto
Off topic
Već dugo pratim tvoju borbu na blogu za "normalan" jezik...i šta da ti kažem osim hvala i samo tako nastavi!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana