Da ne zaboravim....

rastinjak RSS / 04.01.2009. u 11:50

Život na selu ima svoje draži ali na žalost lepote je mnogo manje nego što ima onih drugih, ne tako lepih stvari. 

Živim u malom banatskom selu. Osim svojih privatnih, svakodnevnih glavobolja, pripalo mi je i da ponesem obaveze predsednika Saveta MZ, po starinski titula Kneza seoskog. 

Knezovanje nimalo nije laskavo, mnogo izazova i obaveza a plata - nikakva, sem što te poneko opsuje kad nečuješ, inače te tapše po ramenu u stilu '' Ma dobar si ti''.

Jedna od obaveza je i održavanje seoskog groblja. Kako naše selo nema uredjeno groblje, odlučio sam da napravim katastar grobnih mesta, tj. predložio sam da ga napravimo ali pošto nemamo para da nekog platimo moji saradnici predložiše i usvojiše da ja to uradim, to ti je kad postaneš '' Tibi'', ličim pomalo sebi na Joku Kokota.

Uglavnom popisasmo parcele, i pošto su blagdani, napolju ciča zima, furunče greje, sedoh da unesem lagano sve parcele u računar. Nižu se brojevi, imena sahranjenih, kod nekih zastanem i setim se naših zajedničkih trenutaka,sa setom, pa nastavim dalje. u neko doba zazvoni mi morbidni telefon.

Javim se kad ono sa druge strane

 

 

 

 

 

 

 

 

,, Ustaj iz mog groba!!!'' 

Poznam glas, moj poznanik, nekadašnji poslastičar, sada kamenorezac.

Kad sam ga upitao kako je znao šta radim, on mi reče da me u stvari zove u vezi nekog pojačala i da se samo šalio, onako bez veze nezna ni on sam što mu je to palo na pamet. Kad sam mu rekao šta radim, smejali smo se do suza.

E, čudni su putevi Gospodnji....

 

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana