Nemajući vremena da u decembru napišem svoj prvi blog, čvrsto sam bio rešio da naškrabam nešto prvih dana januara, dok ne budem ponovo počeo da radim…Dvoumio sam se oko dve teme, koju da izaberem za prvi blog, ali, kao što u takvim situacijama obično biva, u međuvremenu se dogodi nešto treće što nam privuče pažnju, te će ovaj blog biti upravo o toj trećoj stvari.
Naime, bio ja za novu godinu u Berlinu turistički, te vidim ja tamo nekoliko stvari koje su me nagnale na razmišljanje koliko je Beograd lak za snalaženje jednom strancu koji ne govori srpski jezik (ja od nemačkog znam vrlo malo, praktično par osnovnih reči/rečenica…).
Ovom prilikom ne govorim o kvalitetu turističke ponude u smislu, eto, Berlinski muzeji (Rimski, Pariški… - dodati po želji) imaju mnogo bolju ponudu i slično, pošto je to u velikoj meri jedna objektivna okolnost koja se ili ne može uopšte promeniti ili se može promeniti vrlo teško (u novčanom smislu). Govorim o dvema stvarima – gradskom prevozu i označavanju naziva ulica - koje uz mnogo manja ulaganja mogu strancima učiniti boravak u Beogradu prijatnijim.
Što se tiče gradskog prevoza, pitam se koliko je teško nabaviti neke monitore na kojima će stalno biti ispisano koja je sledeća stanica i nasnimiti glasove koji će da izgovaraju naziv iste? Ovo je sasvim uobičajena stvar u svim fino vaspitanim gradovima.
Zamislite da ste student u svojoj (nama stranoj) zemlji i da ste sa svojim skromnim budžetom odlučili da turistički posetite Beograd, pošto je to relativno jeftin grad za vas kao stranca. I da ste našli kao smeštaj neki jeftiniji, recimo… hostel na Novom Beogradu. I želite da posetite Muzej Nikole Tesle. I objasne vama u hostelu kojim prevozom (vrstom vozila i brojem) možete da stignete tamo. I vi lepo uđete u odgovarajući broj.
Na koji način ćete znati kada treba da siđete?
Ali, hajde da se vratimo par koraka unazad. Dobili ste informaciju u hostelu kojim prevozom stižete do muzeja, ali još uvek morate da kupite kartu za prevoz. Beograd ima samo dve vrste karata. Kartu za jednu vožnju jednim prevoznim sredstvom i mesečnu kartu tj. markicu. S obzirom da u proseku stranci ostaju između 3 i 4 dana u Beogradu, jasno je da neće da kupuju markicu, tako da im jedino ostaje karta za jednu vožnju jednim prevoznim sredstvom (koja se pogrešno zove karta za jednu vožnju). Zašto Beograd nema veći broj vrsta karata? Recimo, da ima i trodnevnu kartu i sedmodevnu, kao što je to slučaj u mnogim drugim evropskim gradovima. I zbog čega ova “karta za jednu vožnju” ne važi zaista za jednu vožnju, znači, ako u okviru mog putovanja od tačke A u gradu do tačke B moram da presedam, da mi ta “karta za jednu vožnju” važi i za vožnju prvim prevoznim sredstvom, ali da važi i za vožnju drugim?
Idemo dalje, recimo da ste se nekako snašli i sišli na “pravoj” stanici. Uzmimo da ste se vozili sedmicom i da ste sišli u Bulevaru, odmah pošto je tramvaj prešao raskrsnicu sa Beogradskom. Tu ste uhvatili desno ulicom Braće Nedić i izbili ste na Krunsku. Prva problematična stvar je da uopšte nećete biti sigurni da li ste izbili na nju pošto po pravilu na raskrsnicma beogradskih ulica nigde ne piše koje ulice su u pitanju. Ali, čak i kad bi pisalo da to jeste Krunska kako ćete znati da li treba ići levo ili desno od Braće Nedić da bi stigli do muzeja?
Da li bi zaista iziskivalo toliko mnogo novca da se na raskrsnicama ulica, na već postojećim banderama, postave table na kojima će da pišu ne samo nazivi ulica, već i od kog do kog broja su zgrade pre sledeće raskrsnice ako krenete levo tom ulicom, a od kog do kog broja su zgrade ako krenete desno?