Militarska sela Banata I

Prve asocijacije na reč selo su priroda, krkanluci,dobra domaća vina i rakija,  seoska idila, gostoljubivi ljudi.
Doduše nekom je asocijacija na selo - blato, prljavština, prostakluk, no srećom takvih je manje.

Za tako lepu sliku su najveći ''krivci'' domaćini koji će dati sve od sebe da vas ugoste kako najbolje umeju i znaju. Često i van svojih mogućnosti i uvek
će se truditi da to izgleda potpuno normalno,svakodnevno, ne da bi se predstavili
u nekom izuzetnom svetlu, već jednostavno da
gostu ne bude neprijatno , već da se on oseća kao da je deo te porodice.

Priroda je u ruralnim područjima u velikoj meri očuvana i pruža izuzetan ugođaj, u kojem
na žalost lokalno stanovništvo ne obraća dovoljno pažnje. Priroda je, eto jednostavno, tu oko njih. 

U Banatu postoji jedno područje popularno zvano ''potamišje'', ono obuhvata
priobalje Tamiša, sa naseljima na levoj i desnoj obali reke Tamiš,
od granice sa Rumunijom do uliva Tamiša u Dunav.
Na ovom području postoji jedan broj sela u kojem žive Srbi starosedeoci - znani kao Lale.
To su potomci negdašnjih graničara-militara,
čuvara vojne granice. Svoja ognjišta su krvlju otplaćivali,
čuvajući granice Austrijske carevine od Turaka.

Uprkos što statistika navodi da je Vojvodina, najrazvijenije područje Srbije,
militarska sela u potamišju su izuzetno siromašna, bez infrastrukture i proizvodnih pogona.
Područje koje su preci u stalnom ratovanju uspeli da sačuvaju za potomke,
ugroženo je sada Belom kugom, priraštaj je svuda negativan

i prisutna je tendencija migracije u gradske sredine.