Da li volite putovati brodom?
Ako slučajno imate takve želje, prije nego se upustite u avanturu krstarenja jedrilicom od otoka do otoka, od uvale do uvale, možda možete nešto od ugođaja isprobati na većem brodu. Od nečeg se mora početi.
90-te su bile godine opće besparice i uopće – kaosa. No, što je kaos ako se u njemu ne znaš snaći? Za nas “revne studente”, pogotovo u ljetnim mjesecima bila je to prilika za jeftino ljetovanje. Najlakše je izmisliti nekakav seminar, tražiti “stipendiju” od sumnjive fondacije i imati dobar izgovor da te nema doma nekoliko tjedana. Strašno si zauzet…učiš punom parom. Sve za nauku.
Zapravo i učiš. Ali neku drugu školu.
To ljeto “seminar” je poceo u Dubrovniku.
Brod je krenuo iz Rijeke, a vožnja je trajala puna 24 sata. Nepisano pravilo je bilo da se karta kupuje do prve luke, a da se voziš do zadnje. Kako taj veliki brod ne obilazi svaki dan iste otoke, ponekad se dogode smiješne situacije:
- molim vas kartu do Raba.
- Ali brod danas ne staje u Rabu.
- A gdje staje?
- u Splitu.
- ima nešto prije?
- Brbinj na Dugom otoku
- E, tamo…dajte mi kartu do tamo!
Obožavam more i bez obzira na novi autoput, ako ikako mogu u Dalmaciju idem brodom. Na moru vrijede druga pravila. Sa suncem se spušta zastava, svjetla Riječkog zaljeva ostaju po krmi, čuje se lagano zujanje motora i šum mora. Kad prođes Cres s desne i Krk s lijeve strane, već je potpuni mrak. Tu i tamo se pojavi zalutalo svjetlo osamljene kuće ili odnekud zatreperi svjetionik. Ako ima mjesečine nazire se i koji otok. Zvijezdama nema broja, a nebu nema kraja.
Na Dugi otok se pristajalo usred noći, ali to smo ionako vec zaboravili. Sunce izlazi iznad Mosora…i od kad izadje u Splitu – bezosjećajno prži do Dubrovnika. Ubrzo se pokazalo da u Dubrovniku još nije dobra sezona pa smo se panično pokupili i razišli. Za nekolicinu izdržljivijih slijedeća “seminarska” stanica bila je Hvar.
Tadašnji Hvar bio je daleko od one turističke meke koja danas puni novine. Ljudi je bilo malo, već po silasku s broda (trajekt je još stajao u Hvaru, danas pristaje u Starigradu) zaskočile bi te babe nudeći sobe, ali se i tih 8-10 maraka po glavi činilo kao pravo rasipanje novca. Spavali smo uglavnom na plaži, kupali se u moru, preživljavali na konzervama nekakvog humanitarnog paketa, tu i tamo obišli kakav vrt ili stablo u potrazi za “vitaminima”.
Sasvim smo solidno gospodarili, pa se na kraju našlo i za večeru u restoranu, domaće vino, izlazak i sve to što jednom studentu treba. Pojavilo se i nešto ljudi iz inozemstva s kojima su sklopljena vrijedna i trajna prijateljstva.
Ljetu se bližio kraj, pa smo nakon višetjednog robinzonstva, krenuli kućama.
Većina se snasla za nekakav kopneni prijevoz, a moja prijateljica i ja smo se odlučile za najjeftiniju varijantu.
Brod je trebao krenuti rano popodne pa smo se shodno tome i organizirale. Kupile smo kartu do Splita (šifra - prva stanica) i jedan manji sendvić sa 2 fete (šnite) sira. Pola sendvića smo pojele ujutro…a pola je za put.
Tada je počelo.
Vani je bilo jugo, a broda niotkuda. Čekamo i čekamo…
Pojavljuje se nekakva vijest da brod kasni. Ajde…čekamo i dalje…
Nova vijest – brod kasni jer se pokvario. Sranje…ok…čekamo na rivi…
Sranje 2 – nemamo ni za kavu dok čekamo.
Brod se baš…pokvario i na Hvar dolazi novi brod koji će nas odvesti u Split, a u Splitu ćemo se ukrcati na drugi brod za Rijeku. Sranje 3…imamo kartu do Splita, a sad nam treba do Zadra.
S nama je trebao putovati i jedan Hans. Obratili smo se prijatelju za pomoć i malo novca kojeg ćemo vratiti kad dođemo u Rijeku. Njemu nikako nije išla u glavu ta priča s nemanjem karte. Kakva sad karta? On je svoju rezervirao i kupio pred mjesec dana! Ok, dolazimo u Jadroliniju s velikim osmjehom:
- mi smo se predomislili, zapravo idemo u Zadar. Baš nam je to sad palo na pamet.
- Zbog velikog juga, nismo sigurni da će brod pristati u Zadru
- Kako to mislite…jao…pa mi sutra moramo biti na Pagu! Dajte nam te karte, pa šta bude.
Sa nekoliko sati zakašnjenja pojavio se napokon i taj brod za Split. Vožnja je za onog tko nije s mora morala biti pakao. Jugo radi velike valove i kad vjetar stane, valovi ostaju. Valja li ga valja. Bilo ih je koji su to valjanje teže podnosili...ali mi nismo imali takve probleme – nas dvije smo davno probavile i drugu polovicu tog jadnog sendvića, a Hans se sasvim solidno držao. Dočepali smo se Splita i ukrcali za “Zadar”. Na ulazu su nam ponovili priču o Zadru i nevremenu, a mi njima onu o Pagu. Pa šta bude…
Našli smo se na palubi. Nakon toliko tjedana divljaštva, uželjeli smo se toplog, mekog i “ravnog” kreveta, kao i mamine kuhinje. Negdje kasno navečer, glad je već postala neizdrživa. Hans se ponudio da nešto kupi za večeru. Nisam imala prebijene pare, a već mi je posudio za brod.
Bilo me sram.
Otišli smo u restoran…on kao nije baš gladan, ali barem porciju ovčjeg sira i malo kruha.
Prijateljica nije bas znala kako da reagira, očekivala je valjda nesto od mene.
- Hvala…ne jedem dok putujem – odgovorila sam mirno.
Ova je pozelenila. Kako to mislis…NE JEDES???? Slegnuvši ramenima, odgovorila je ne vjerujući u to što izgovara:
- da, ni ja…ne jedem dok putujem.
Kakva glupost! Nismo se smjele pogledati da ne prasnemo u smijeh.
Jugo je stalo a okrenulo je na buru. Ako je onda bio jedan od najtoplijih dana u New Yorku, ovo je definitivno bio jedan od najhladnijih na moru. Bilo je ravno 9 stupnjeva i plan sa gledanjem zvijezda, mjesečine i uživanjem u vjetru, naglo je pao u vodu.
Hans je herojski podnosio vjetar i hladnoću, prespavao na palubi u nekom polusjedećem položaju, a ujutro se dotjerao svojim malim brijaćim aparatom na baterije.
Nas dvije smo bauljale brodom u potrazi za zaklonom, a do jutra smo izgledale…loše.
Sutradan smo iskrcali Hansa na autobus i krenuli kod njene mame “na doručak”. Ispostavilo se da smo mami osim doručka pojeli i planirani ručak. Zbunjenoj ženi je prvo imponiralo što smo navalili na njenu sjajnu hranu, a kasnije se pak raspitivala kako smo baš tako pregladnjeli.
Ma ništa strasno…samo ne jedemo dok putujemo...
P.S.
Na tom brodu sam srela jednu…ali baš fatzu…
Nije mi jasno kojim povodom se tamo našao i nisam mislila da “takvi” putuju ovim brodom – ali bio je definitivno on. Snimila sam ga u restoranu a kasnije smo se sudarili ipred zahoda.
Nema priče, nije me ni vidio…ali je “začinilo” put. ;-)))