Na kraju krajeva, valja zapaziti da su pisce oduvek optuživali da su prevrtljivi, nestabilni, uobraženi, da su preosetljivi, intuitivni, šarlatani, lažljivi. Takoreći, žene. Takoreći: obrušava se na njih isti tip predrasuda kojima se obično kvalifikuju žene.
Jedna statistička studija koju je sproveo Severnoamerikanac Robin Lakov, poredeći govor muškaraca i žena, dolazi do zaključka da su muškarci asertorični, tj. obično izriču čiste tvrdnje, kao da je njihova slika o svetu totalno objektivna. Žene, naprotiv, uključuju sumnju, subjektivnost: mislim, čini mi se, pretpostavljam. (A dobra književnost nikad ništa ne tvrdi, uvek sumnja, uvek postavlja pitanja umesto da daje odgovore.)
I kao da je to malo, Lakov nalazi da su žene u stanju da razlikuju nijanse koje muškarci radije previdjaju (pravi muškarci, naravno, ne oni koji pišu). Jedan muškarac će nazvati crvenim ono što bi jedna žena mogla nazvati bojom cigle, magnezijuma, fuksije, vinskog taloga, prizminom, cinoberom. (A od nijansi, upravo od nijansi, načinjena je književnost.)
Ostaje dokazano, dakle, da muškarci nisu prirodno obdareni da prizvode književnost. Tako da nema ničeg čudnog što žene pišu bolje: u stvari, samo one pišu. Muškarci nose vreće ili ratuju ili, u najboljem slučaju, diktiraju pisma sekretaricama. Književnost je prepuštena ženskim rukama.
...
Zbog nečeg su žene (što je statistički dokazano) oduvek bile veliki čitaoci književnih dela svih vremena. Zahvaljujući njima književnost je preživela. Nije retko čuti kako muškarci maljavih grudi komentarišu: "Ah, jedna knjiga, vrlo interesantno. Daću je mojoj ženi, ona mnogo čita." Ne samo pisanje, već i čitanje književnih dela ne spada, zapravo, u muške aktivnosti.
Delovi priče Ane Marije Šua, Agrentina
Prevod: Branko Anđić
Iz zbirke "Otkačene priče Latinske Amerike", izdanje Geopolitike, 2008