Pravih se reci setim tek kad ostanem sam...

Gogorica RSS / 07.01.2009. u 23:01

Preseklo me je posred srca kada sam danas iz sanduceta izvukla pismo sa krstom. Gledam ga, na njemu moje ime, a pismo nekako zlokobno, slutim nesto ne valja. Nisam ga odmah otvorila, samo sam ga gledala, prevrtala po rukama, pa spustila na sto. Nije mi se dalo. A onda sam ga ipak otvorila i saznala da su moji strahovi bili na mestu, otisao je zauvek jos jedan meni drag covek. Ovim pismom me obavestavaju da su moje slutnje bile istinite. Znala sam da nesto nije u redu jer se dugo nije javljao, a ja sam odlagala da vidim gde je nestao. I mislila sam da ga potrazim ali sam stalno ostavljala za sutra, pa jos do sutra i eto, sad nikad vise. I lose mi je kad pomislim da sam propustila ovih godinu i po dana od naseg poslednjeg susreta. A tako smo se radovali kada smo se pre oko dve godine nakon dugih tridesetak godina pronasli, slucajno. I sad, ista zanemelost kao pre mesec dana kad je moja tetka otisla da se pridruzi teci, tamo negde van ovog vremena i prostora, a godinama smo se samo culi i nikad stigli da se vidimo. Ja sam se probijala kroz zivot, u pecalbi. A na pocetku te moje avanture po belom svetu je nestala i moja baka, isto tako nisam stigla da se oprostim ni sa njom. Ni sa tatom, prvi avion sam uhvatila tek kad je i on vec bio daleko, tamo negde gde svi jednom odlazimo, valjda. I bas juce sam se bila tate setila, i nekako skoro iznenadila i posle svih ovih godina, da ga vise nema. Jos uvek mi je to neshvatljivo, neko ko je bio uz mene ceo moj zivot, sad ga vise nema, kako to moze biti. I jos uvek ne znajuci da cu danas dobiti i ovu tuznu vest, rasplakala sam se tako odjednom, samo sto sam bila pomislila na tatu. I nije mi bilo jasno zasto placem jer mi obicno bude nekako setno ali drago kad me nesto na njega podseti. Svet mojih dragih, onih koji su naseljavali moju mnogobrojnu familiju je krenuo da nestaje, svake godine sve vise. Svi oni koji su u godinama mog detinjstva bili deo svih mojih dogadjanja, svih slavlja, proslava, okupljanja, letovanja,  krenuli su jedni za drugima da odlaze negde daleko i da se ne vracaju.  Mozda bivajuci daleko od njih ja nisam stigla da se naviknem na njihovu starost, na neumitnost kraja njihovog boravka medju nama. Nisam stigla da ih vidim bolesne, u kratkim posetama svi su mi se radovali, pa ja nisam stigla da primetim da ce otici, da treba cesce da ih obilazim. I uvek me iznenade, nikad mi ne kazu sta se stvarno zbiva, valjda sto sam daleko pa da me ne brinu. U meni su oni jos uvek moji stricevi, tetke, ujaci u punoj snazi, onako kako ih pamtim iz onih vremena coporativnog odrastanja pre nego sto smo krenuli da trazimo svako svoj put. I sad, uplasim se kad vidim kako nestaju polako iz mog sveta, a ja nisam stigla da sa njima sve price ispricam. I krivo mi je sto sam odlozila i ovu posetu tom meni dragom coveku, dok je jos bilo vremena. Ovo je moj pozdrav za sve moje drage koji mi nedostaju. Ja do sada nisam napisala nikakav blog, i ne znam ni sama zasto ga sad pisem, ali sam pozelela da kazem to sto me ceo dan tisti. Mozda ako ove reci pustim u etar, gde li vec ovi impulsi putuju, mozda ce stici poruka koja je meni danas stigla, da nema vremena na bacanje. Zivot prolazi, i dragi ljudi se moraju sto cesce cuti i videti, kasnije moze da bude kasno, mnogo kasno. Obracajuci se ne znam ni ja kome na ovom blogu, mozda bih mogla svima njima da kazem koliko mi je tesko sto nisam stigla vise da budem sa njima. Mozda neko od njih to ipak sazna.

p.s. Nemojte mi zameriti na pisanju, na tastaturi nemam mogucnost naseg pisma, a pozelela sam da odmah veceras ovo napisem.



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana