Svaki dan treba videti po jednu lepu sliku, čuti po jedan lep muzički komad, i pročitati po jednu lepu pesmu - Gete
Nastavljam sa pisanjem o poeziji, koja se smatra najstarijom vrstom književnosti. O poeziji - koju voli «velika manjina», kako reče jedan meksički pesnik.
Prošli put govorio sam o Sergeju Jesenjinu, usput pominjući široko rusko poimanje poezije. Niko nije pokušao da ospori stav da Rusi važe za izuzetno velike ljubitelje/stvaraoce poezije, osim uvaženog Makse, rodjenog 1983 godine, koji je ustvrdio da: «Za najveće ljubitelje poezije, i autore najlepše poezije važe Arapi. To je jako bitan deo njihove istorije i kulture, verovatno bitniji nego kod ostalih naroda".
Kao što u običnom životu neki preferiraju Ruskinje a drugi Arapke, o ukusima ne treba diskutovati (De gustibus non est disputandum); idem dalje.
Podsećam da sam ja prošli put, kontrirajući mom prijatelju - strasnom zaljubljeniku u Jesenjina, pomenuo Lorku, premda je moje poznavanje Lorke na daleko manjem nivou od njegovog poznavanja Jesenjina. Medjutim, moja poenta nije u integralnom poznavanju onoga o čemu pišem (kad bi bilo tako, morao bih se skloniti u mišju rupu i ćutati, he, he, he... ); moja poenta je u postepenom ali stalnom širenju vidika, u duhu one: svakog dana, u svakom pogledu....
Zemlje velikih književnosti (Francuska, Španija, Vel. Britanija, Nemačka, Italija) imaju mnogo pesnika, ali se u tom mnoštvu ipak zna ko je - nacionalna veličina. Tako je to Lorka u Španiji, Bodler u Francuskoj, Bajron u Engleskoj, Gete u Nemačkoj i Leopardi u Italiji. Slično je, naravno, i u nekim zemljama manjih književnosti (Vitman u SAD, Kavafi u Grčkoj, itd).
Federiko Garsija Lorka (Federico García Lorca, 1898-1936) je najpoznatiji španski pesnik svih vremena, ali i izuzetan dramski pisac. Njegova najpoznatija zbirka «Ciganski romansero (El romancero gitano) sadrži romanse o, kako se to kaže, «andaluzijskim Ciganima, njihovim iskonskim strastima, verovanjima i slepom predavanju sudbini, sjedinjujući lirske, dramske i narodne elemente pesničkog izraza».
Meni lično najmilija je duga Lorkina elegija «Tužbalica za Ignasijom Sančesom Mehijasom» (LlantoporIgnacioSánchezMejías), napisana povodom smrti njegovog prijatelja toreadora. Volim čoveka kada plače za prijateljem.
Lorka, višestruki umetnik, imao je uzbudljiv život. Družio se sa slikarem Salvadorem Dalijem, filmskim režiserom Luisom Bunjuelom i sa mnogim pesnicima i književnicima, kao i sa muzičarima, jer je muzički bio veoma obdaren. A kada je izbio Gradjanski rat, 1936. godine, Frankovi fašisti su jedne kobne noći, bez obraloženja, izveli Lorku iz kuće i streljali negde u šumi, tako da mu se ni danas grob ne zna.
Na žalost, nije se ostvarilo ono što je pesnik priželjkivao u pesmi «Memento» (da ga sahrane sa gitarom):
Kad umrem,
Sahranite me
U pesku.
S gitarom.
Kad umrem,
Sahranite me
Izmedju narandži i trava.
S gitarom.
Kad umrem,
Sahranite me i u vetar.
S gitarom.
Kad umrem,
S mojom gitarom...
Francuski pesnik Šarl Bodler (Charles Baudelaire, 1821-1867) je svojim pesništvom umnogome odredio «novi značaj evropske poezije modernog doba», te svojim svežim, avangardnim stilom mnogim pesnicima bio uzor kada je u pitanju potraga za inspiracijom.
Kao čovek, pokazivao je neodoljivu želju za nepoznatim, uzvišenim idealima, a u isto vreme svim svojim bićem se predavao vrtlogu velikog grada; idealista, bio je ogrezao u najgore poroke i razvrat, jer nije imao snage da se odvoji od opojnih draži ovozemaljskog života. Kao pesnik, poveravao se u pesmama. Njegova zbirka «Cveće zla» (Les Fleurs du mal) je pesničko remek-delo i umnogome važi kao najpoznatija i najuticajnija zbirka svetske poezije XIX veka. On sam je govorio da je petnaest godina pisao te stihove, utkavši u njih „celo svoje srce". Medjutim, kako je tu bilo i pesama o iskušenjima što ih je nudio noćni Pariz, konzervativna kritika žigosala ga je kao razvratnika koji širi nemoral, proglasivši njegovu poeziju satanskom. I tako, umesto očekivane slave, Bodler je doživeo sudski proces na kome se sudilo njegovom delu "zbog povrede javnog morala". Pogodjen takvim odnosom Francuza prema njegovoj poeziji ("Bože, ti sliko moja, proklet da si!"), taj veliki poštovalac Alena E. Poa (Edgar Allan Poe) napustio je Pariz i otišao u Brisel. Nije još dugo živeo; dobio je izliv krvi u mozak, i posle nekoliko meseci potpuno pomračenog uma i teških muka, umro u četrdesetšestoj godini.
Bodlerova pesma "Albatros" govori o ptici koja u legendi ima vrednost simbola ‘cara azula', ali joj on daje novo značenje: pali albatross postaje jadan i bedan, dočaravajući tako prolaznost i promenljivost sudbine, što se može vezati i za sudbinu pesnika. To je doživljavanje sveta u kome se spajaju lepota i strava, ljubav i smrt.
Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
ladja što nad ljutim vrtlozima plove.
Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, nevešti, zbunjeni,
belim i ogromnim krilima skunjeni
mašu ko veslima na obadve strane.
Maločas prrekrasan, a sad smešan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mormar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima...
Tom knezu oblaka i pesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.
Esejista Sreten Marić je negde zapisao: «Bodlerove najlepše pesme čitaju oni kojima je poezija po prirodi namenjena: mladost koja se budu, kojoj život još nije opoganio reči, ni reči život. Bodlera recituje dečak od svoje prve ljubavi. Kao Grci Homera i Eshila, kao firentinski derani Dantea, kao - doskora - moji seljaci ‘Banović Strahinju' i 'Hasanaginicu'».
Italijani imaju Djakoma Leopardija (Conte Giacomo Leopardi, 1798 -1837). Najveći je pesnik italijanskog romantizma i jedan od najznačajnijih evropskih pesnika XIX veka.
Rodjen u aristokratskoj porodici, bio je žrtva fizičkih deformiteta i hroničnih oboljenja. Nesreća i nezadovoljstvo, koji su poticali zbog takvih okolnosti, doprineli su da bude umnogome okarekterisan kao pesnik pesimizma. Njegovi patriotski ideali naročito izraženi kroz pesme kao što je «All'Italia», učinili su ga popularnim medju italijanskim nacionalistički orijentisanim čitaocima, a nakon ujedinjenja Italije (1860) osigurali su mu poziciju nacionalnog pesnika. Preminuo je sa samo 39 godina.
Prvak engleskog romantizma, ali i jedan od najvećih evropskih, pa i svetskih, pesnika, je lord Džordž Bajron (George Gordon Byron, 1788-1824). Književnu slavu stekao je epom „Čajld Harold" (Childe Harold's Pilgrimage), poemom „Don Žuan (Don Juan)" i poetskim dramama „Manfred" i „Kain". Gete ga je cenio, a njegov slobodarski i buntovni duh i pesničko delo nadahnuli su mnoge velike pesnike, kao što su Puškin, Ljermontov, Lamartin i drugi.
Rodio se kao aristokrata. Imao je izuzetno lepu glavu, bio ljubak i mio, ali je morao (i umeo) da se suoči i sa ozbiljnom i doživotnom fizičkom nesposobnošcu - rođen je sa zgrčenim stopalom. No, to nije smetalo ljudima koji su ga okruživali, jer se priča da su se svi listom zaljubljivali u njega.
Bajronova poezija je izazivala nevidjeno ushićenje; kažu «da u Evropi i u obema Amerikama, i mladi i stari, muškarci kao i žene, protestanti i katolici, aristokrate i radnici - svi su oni u njemu pronašli ne samo novu poeziju, već i novu jačinu emocija, zahvaljujući kojoj je sve što su već znali o ljudskom iskustvu delovalo bledo».
Osim po poeziji, Bajron je bio poznat i po svom ekstravagantnom životu i brojnim ljubavnim aferama; život mu je bio pun skandala svake vrste; žene su mu se, vele, bacali pred noge, a izgleda da je stizao da se petlja i sa - mladićima. Imao je i epilepsiju. Tako su njegov uzbudljiv život i delo usko povezani i dopunjuju se.
Umro je u tridesetšestoj godini, od malarije, u Grčkoj, u koju je bio došao da pomogne u njenom oslobadjanju od vekovnog turskog jarma. (Mudra Isidora Sekulić, koja je nadahnuto pisala o Bajronu, o njegovoj želji da pomogne Grcima, mada nije učestvovao direktno u borbama, rekla je: "A Bajronova pomoć i usluga i službe? Dolazi ta služba u red onih najplemenitijih koje se zovu: uzaludne službe").
Evo jedne trivijalnosti: Britanska izdavačka kuća "Džon Marej" nedavno je otkrila da je Bajron slao zaljubljenim ženama, na njihov zahtev, pseću dlaku umesto pramenove svoje kose. Nestaško jedan!
Johan Volfgang fon Gete (Johann Wolfgang von Goethe, 1749-1832) se, kao što je poznato, smatra najsvestranijim nemačkim književnikom i najsavršenijim stvaraocem nemačkog jezika. Njegova lirika je ostala nedostižna u nemačkom jeziku do danas. Kaže se da je Gete važio za «pesnika harmonije koji u prirodi vidi materinsku silu čovečanstva - priroda više nije jezovita, puna neprijateljskih, demonskih sila, nego je protkana harmonijom i redom, a božanske sile su naklonjene čoveku».
Uspešno se bavio različitim delatnostima: bio je pesnik, romanopisac, dramski pisac, kritičar, slikar, teoretičar, državnik; pisao je filozofska dela, ali i dela iz oblasti optike i morfologije bilja, iz mineralogije, meteorologije i dr. Bitno je uticao na radjanje romantičarskog pokreta u Nemačkoj i Evropi, kao i na širok dijapazon značajnih ličnosti, (Betoven, Mocart, Hegel, Šopenhauer, Darvin, Jung, Tesla i drugi). Bio je dugovečan - umro je u 83-oj godini.
Geteovu pesmu «Bauk - vilinski kralj» na srpski je preveo Aleksa Šantić:
Ko to jezdi tako pozno kroz noć i vetar taj?
To otac sa čedom svojim kroz pusti jaše kraj
Dok vije vihor besni i strašna seče stud,
On dete svoje grli, o toplu greje grud.
"Što sine skrivaš tako lice i pogled svoj?"
Bauka zar ne vidiš, oče, u noći toj?
Bauka, krunu onu i njegov dugi skut?
"To sine, noćne magle prelaze neba put..."
" O drago čedo, hodi i podji samnom ti!
Prekrasne igre mnoge zajedno ćemo igrati,
Po obalama cveće šareno ćemo brat'
Majka će moja tebi zlaćeno ruho dat."
O oče, zar ne čuješ šta zbori bauk taj,
Kako me tiho zove i mami u svoj kraj?...
Volt Vitman (Walt Whitman, 1819-1892) se umnogome smatra najvećim pesnikom Amerike. Kao "otac slobodnog stiha" važi za začetnika pisanja poezije izvan tradicionalne metričke prakse u Americi i drugim zemljama. Njegova najpoznatija zbirka je "Vlati trave" (Leaves of Grass), koju neki smatrali lascivnom i homoerotičnom. Umnogome je uticao na pesnike Ezru Paunda, Pabla Nerudu, Federika Garsija Lorku, Fernanda Pesoa, Alena Ginsberga i drugih. Zabeleženo je da mu se naročito divio Oskar Vajld, kome je majka čitala stihove iz "Vlati trave" kada je bio mali; dva puta ga je posećivao za vreme boravaka u Americi, a po povratku u London pisao mu je_"Ne postoji Amerikanac kojeg volim i poštujem kao tebe... ".
U "Pesmi o meni" (Song of Myself) Vitman je pevao: Ko god ponižava drugog, mene ponižava/ I što god je učinjeno ili rečeno na kraju se vraća meni. Svoju saosećajnost sa drugima izrazio je i stihom:. Ja sam taj čovek. Patio sam. Bio tamo. (I am the man-I suffer'd-I was there)
Na kraju, da pomenem još Konstantinosa P. Kavafia (Κ. Π. Καβάφη, 1863-1933), grčkog pesnika iz Aleksandrije. On se smatra jednim od najvećih grčkih pesnika novije generacije i spada medju 10 najvećih pesnika Evrope XX veka.
Vodi poreklo iz bogate carigradske grčke trgovačke porodice, koja je sa smrću njegovog oca, počela da siromaši. Stekao je englesko obrazovanje, jer je detinjstvo i ranu mladost proveo, u Engleskoj, što je na njega ostavilo dubok trag. Kaže se da mu je "životni put bio obeležen dekadencijom od livrejisanih slugu i stranih guvernanti do selidbi, prodaja imanja i stalnog zaposlenja na mestu državnog službenika u egipatskom Ministarstvu za navodnjavanje". Živio je sam u svojoj kući u Aleksandriji, ne želeći ništa bolje i udobnije.Na nagovaranja da ode iz Aleksandrije govorio je: "Zašto bih se selio? Ovde u blizini imam sve što mi je potrebno: bordel da zadovoljim svoje potrebe, bolnicu da održavam zdravlje a niže niz ulicu crkvu da se molim za oproštaj grehova i da me opoje kad umrem".
Govorio je, pored maternjeg jezika, i engleski i francuski, ali nikada nije naučio arapski, iako se rodio i sve vreme živeo u Aleksandriji.
O Kavafijevim pesmama je nedavno bilo govora na ovom blogu, te je pominjana njegova najslavnija pesma "Iščekujući varvare" (Stari Grci su sve oni koji nisu govorili grčkim jezikom nazivali varvarima). U njoj se opisuje helenski grad u kome život stane na vest da su neprijatelji na njegovim granicama. Glavni trg opusti, skupština prestaje da radi, vladar i retori se ućute u iščekivanju varvara. A varvari se ne pojave, pa se pesma završava stihovima: «Bez varvara šta će biti s nama? /Ti ljudi, na kraju, behu neko rešenje».
Ovom prilikom dajem pesmu «Biće da je od alkohola»:
Biće da je od alkohola koji sam popio uveče
biće da mi se spavalo, umorio sam se toga dana.
Nestao je ispred mene crni drveni stub
sa antičkim kapitelom; i vrata trpezarije,
i ona crvena fotelja; i mali kauč.
Na njihovo mesto došla je jedna ulica u Marselju.
I moja duša se slobodno, bez zadrške,
tamo opet pojavila i kretala,
u obliku osećajnog i čulnog mladića -
iskvarenog mladića: da navedemo i to.
Biće da je od alkohola koji sam popio uveče
biće da mi se spavalo, umorio sam se toga dana.
Osetio sam olakšanje na duši, koja, jadnica,
stalno oseća zadršku pod teretom godina.
Osetio sam olakšanje na duši koja mi se pokazala
u jednoj simpatičnoj ulici u Marselju,
u obliku srećnog, iskvarenog mladića
koji se ničeg nije stideo, svakako.
Završavajući ovo pisanje, pomišljam kako bi mi dobro došlo da čujem «Šeherezadu» Rimskog-Korsakova. Čista želja muzičkog laika.
Sledi još jedan nastavak, sa osvrtom na neke srpske pesnike.
N. B.
Kada sam pomenuo da je Šarlu Bodleru suđeno zbog vređanja javnog morala (nekoliko pesama je bilo izbačeno a odredjenu globu su morali da plate pesnik i izdavač), setio sam se jednog slučaja iz XIX veka kod nas. Branislav Alkibijad Nušić (1864-1938), koga mi danas znamo prvenstveno kao velikog komediografa, pisao je i pesme. Bio je izveden pred sud i osuđen na dva meseca zatvora zbog pesme «Dva raba», koja se završavala naravoučenijem u sledećim stihovima:
Српска децо, што читати знате,
Из овога поуку имате:
У Србији прилике су таке
Бабе славе, презиру јунаке.
С тога и ви не муч'те се џабе:
Српска децо постаните бабе.
(Nušić je ovu pesmu spevao iritiran zbog toga što je kralj Milan prisustvovao sahrani majke jednog svog omiljenog generala, koja nije imala nikakvih zasluga osim što je bila majka - generala).