U nekom razgovoru o prijateljima, moja sestra je, kao zaključak postavila dijagnozu:
Ne sećam se šta sam joj tačno odgovorila, a nije ni važno.
Recimo da volim što sam slabić.
Uvod II
Pre pola godine smo srušili ono što se zove bondručara. To vam je kuća od zemlje, trske, drveta i ponegde je posuta tucana cigla. Stubove smo sačuvali. Biće od toga dobar astal i klupa.
Unapred pripremljena i (kako je mene moj žmu arhitetka zvani: „opustise" uveravao) brižljivo kružno zatvorena, finansijska konstrukcija nam se smešila iz koverte. No, kako to obično biva, vake i sl. konstrukcije se brže otvaraju nego li ono drugo, te smo svako malo tražili i ispod i oko koverte, propitivali se naglas, da nismo negde drugde zaturili koji svežanj, papirić, vadili garderobu iz ormara i zavirivali u rukave, a sve u potrazi za...
Uvod III
U svakom razgovoru o prijateljima, moj dragi mi, kao zaključak postavlja dijagnozu:
I znam šta mu uvek odgovaram:
Zato što ostavljam mogućnost nadanja u ljude. I zato što sam slabić.
Ovo drugo je boldirano.
Na kraju mu, kao i obično kažem:
Priča - pravi naslov:
Preselili smo u neki kućerak-garsonjeru za samca, magično prepravljenu u garsonjeru za troje (2 ljuda + 1 kuče). Povodac (godinama neupotrebljavan) smo okačili o kvaku (ovo, da se ne bi zagubio - je li iko imao to iskustvo crnih rupa u jako malom prostoru?), jer smo iznenadno okruženi sa još 15 -ak stanara u zajedničkom dvorištu bez kapije. Keru smo lepo objasnili da je zatvor samo privremen i da svi delimo istu sudbinu.
Moj strah da će se stanari buniti (kakav sad pa ker!?), okončan je jednodeljnim upoznavanjem i nakon inicijalnog straha da će im, moj blago histeričan pas od četridopet kila naneti ozbiljne povrede, shvatili su suludo bacakanje baš kako treba - mi smo svi drugari.
Tu, vrata-do-vrata-do-mojihprivremenihvrata, živi i ona. Baka Cana.
Baka Cana živi sama. Nema dece, a muža je sahranila pre dve godine i ubedjena je da joj se vid znatno pogoršao jer svakog dana otplače partiju za svojim Rašom, sa kojim je živela lepo.
Svake nedelje, skuva kafu i za njega i zapali mu cigaretu. Na stočić stavi radio, jer je on voleo da ga sluša i tako... ja svratim na kafu, a ona mi priča. Priča mi iste priče, a ja je slušam i smešim se, jer su njene priče tople.
O ljudima i ljubavi.
O nedostajanju.
Baka Cana inače ne pije kafu. Samo kad joj neko svrati.
Mislim da smo u toj kući proveli jedva mesec dana, kad mi je letos, uz kaficu, onako bez ikakve najave, saopštila sledeće:
- Znaš, nešto sam razmišljala. Ja ću vama da dam (pozajmim) 1000 (i slovima: hiljadu) evra, sigurno vam treba.
Ne znam koliko sam ćutala. Znam da mi je negde, posred grla zaglavila nekakva knedla i da sam jedva progovorila, zahvalivši se, uz uveravanja da je sve u redu i da nam ne treba. Kafu sam zgutala i pobegla u kuću da se isplačem, a onda, nakon nekih desetak minuta, neko je pokucao na vrata. (* zbog ludog kera koji skače i iskače na otvoreno, vrata su se otvarala na sledeći način: jednom rukom držiš kuče a drugom ih odškrineš minimalno.)
Kroz prorez su uletele novčanice i pre nego li sam išta uspela da kažem, ona je pobegla.
Od tih para smo postavili pod, a Baka Cani sam, na odlasku dala naš broj telefona i adresu.
p.s. je l' neko čitao knjigu: Marli i Ja?