Posle kiše

provincijalac RSS / 11.01.2009. u 21:47

  Takva tišina je moguća jedino posle kiše. Samo na nekoliko sekundi je bila ometena škripom točkova pod natovarenim kolicima beskućne starice,koja je drhtala,opkoljena jesenjim predvečerjem,dok je koračala ka jednom od mnogih pustih ulaza u zgrade čiji pločnici obično u ovo vreme budu prekriveni žabama ili puževima. I njih primetimo tek kad ih zgazimo. U kolicima je nosila hrpe praznih konzervi i flaša,i nisam siguran da je i ona znala razlog što ih skuplja. Iako je noć već bila blizu,ulična rasveta još nije bila upaljena. Uprkos mraku,oboje smo primetili kada su nam se pogledi susreli. Njen pogled je rekao- 'Ne gledaj me,kopile srećno!',a moj nije govorio ništa;bio je bezizražajan. Bez ijedne misli sam nastavio da koračam,uživajući u mirisu ozona i prašine koja isparava.

  Imam običaj da hodam pognute glave...U trenutku kada su sijalice na banderama poprimile prvobitni,ružičast sjaj,podigao sam glavu. U mojoj ulici nije bilo nikog osim mene,i neke žene u crnom kaputu,koja je ledjima bila okrenuta od mene. Možda sam je poznavao,možda ne. Stajala je na pola puta izmedju mene i moje zgrade;na mojoj putanji ka domu.

 U desnoj ruci je držala skupljen kišobran,jarko crvene boje. Na trenutak sam pomislio da je to jedina boja koju sam tog dana video. Isto to sam mislio i sledećeg trenutka. Okrenula se i krenula prema meni. Nije me gledala,a ni ja nisam gledao u nju. Pognute glave sam kročio napred i prekasno shvatio da neću moći da izbegnem naš sudar. Pomerio sam se u desnu stranu trotoara koliko god je bilo moguće,no,ramena su nam se ipak očešala. Osetio sam i udar njenog kišobrana po kolenu. Nisam se usudio da pogledam u to lice,ni u jednom trenutku. Ne znam zašto sam bio osmehnut...stajao sam pred vratima moje zgrade. Do cipele mi je doskočila žaba. Kada je počela da krekeće,shvatio sam da mi se prvi put tog dana neko obratio.

 Ključ sam prvo okrenuo na desno,shvatio koliko sam rastrojen,a zatim ga okrenuo na pravu,levu stranu,i ušao u osvetljen hodnik.

 

-provincijalac-

Ponovo posvećeno sabornici srneće sreće 

Atačmenti



Komentari (8)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

myredneckself myredneckself 00:44 12.01.2009

Posle kiše

To be adult is to be alone.
Jean Rostand


lepo, kao i obično
provincijalac provincijalac 15:59 12.01.2009

Re: Posle kiše

Hvala. Kao i obično. Kao da si znala,ovo je napisano poslednjeg jesenjeg dana mog dečaštva...već sledeće jeseni sam bio 'adult'. A 'alone' tu i tamo...
gagas77 gagas77 14:51 12.01.2009

:(

vidim da si posvetio drugoj..
ali preporuka jer volim kisu..
provincijalac provincijalac 16:05 12.01.2009

Re:

Hvala za preporuku. A što se ovog drugog tiče...tough luck....ona je zapravo prva sabornica,a ne druga.

Uopšte ne volim tužna lica,pogotovo kod ljubitelja kiše...da znaš.
dosadnjakovicka dosadnjakovicka 02:46 13.01.2009

Sabornica... sviđa mi se. Baš.

Jedno ću ti priznati.
Na poznatom nam već fejsu,
postala sam fan stranice: >A walk in the rain<.
I profil fotka mi je... devojka u senci koja u ruci drži kišobran i... koja joj se raduje.
I kao da se raduje... Njemu. U daljini.
Nije ova... Ali, tu ću ti je pokazati... jednom.




Ulepšao si mi noć.
Znaš da jesi.
gagas77 gagas77 09:07 13.01.2009

Re: tough luck

jeste..prva je..boli kako lepo pise..
a ti nisi shvatio u kom smislu druga..nema veze..
provincijalac provincijalac 21:09 13.01.2009

Re:

Potrefila si me sa pesmom...
Hoću ja sve da razumem i shvatim,izvini ako je došlo do nekog mimoilaženja.
provincijalac provincijalac 21:12 13.01.2009

Re: Sabornica... sviđa mi se. Baš.

dosadnjakovicka
Ali, tu ću ti je pokazati... jednom.



Unapred se radujem.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana