ljubav

IGRA KOJU ZNAMO Potmulo sam odjekivala:
Potroši me
U ime svih stvari koje se uvijek iznova pune.
Nikad nisam znala plesati
Onako kako sam htjela
U obruču zadivljenih pogleda.
Često nisam plesala nikako
Mijenjam niz najljepših riječi
Za niz najslađih pokreta,
Ako je neko voljan da mi učini.
Ali ovaj ples dobro znam
I hoću da u njemu uživaš
I da ga dovedeš do tačke blaženog umora.
Nikad nisam znala
Spuštati boje na platno
I kombinovati svjetlo sa sjenkama.
Slikarska četkica me nikad nije dovoljno slušala
Da bi primila impulse koje sam joj slala.
Zapravo nikad i nisam slikala
Ma koliko čeznula.
Mijenjam jedan potpis u dnu stranice
Za jedan potpis u uglu
Nečeg što bi sa zida plijenilo divljenje,
Ako neko nalazi da je to OK.
Ali ovaj raspored masa mi je savršeno poznat
I hoću da u njemu učestvuješ.
Neka to bude autoportret istovremeno.
Dugo ćemo pozirati zajedno!