15. siječnja 1992. zemlje tadašnje europske ekonomske zajednice su priznale Republiku Hrvatsku kao nezavisnu državu. Pridružile su im se Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska.
Vijest je naravno izazvala oduševljenje, posebno u mjestima gdje su se vodile borbe. Svi smo mislili, sada je konačno kraj.
Osijek je bio u poluokruženju, srpske jedinice su bile sjeverno, istočno i južno od grada, praktično u predgrađu. Grad je bio mjesecima napadan i bombardiran. Od stotinjak tisuća stanovnika, u gradu je ostalo možda dvadesetak tisuća.Osnovne i srednje škole su organizirano izmještene i učenici su školsku 1991/92 pohađali u dijelovima Hrvatske koji nisu bili zahvaćeni ratom i u zemljama koje su pružile pomoć i gostoprimstvo: u prvom redu Češka, pa Slovačka,Slovenija, Mađarska, Austrija i Njemačka.
Mir nažalost nije došao ni brzo ni lagano.
Premda je to bilo teško i neizvjesno vrijeme, to je bilo i vrijeme nade, optimizma i vjere u bolje dane. Vladala je velika međuljudska solidarnost, predanost, odlučnost.
Živjelo se u podrumima i skloništima, susjedi u neboderima koji su se do tada jedva pozdravljali, sada su zajedno kuhali, spavali, išli u nabavku ... oni koji nisu imali podrum, živjeli su kod susjeda. Uz mnogobrojne izbjeglice.
Želja je bila samo jedna: da prestane rat i sve će biti bolje.
Posljednje granate na Osijek su pale u svibnju 1992.
Rat je službeno završio reintegracijom istočne Slavonije i Baranje 1998. godine.
Prije jedanaest godina.
Generacije rođene te ratne 1991/92 godine, su danas maturanti. Za njih je Hrvatska normalna stvar, rat i nekakva Jugoslavija su samo prilično apstraktan pojam.
Gledam danas moj grad i zemlju.
Koliko je ispunjeno onih nada i želja koje su nas držale u onim teškim vremenima?
Imam osjećaj da je propuštena velika prilika. Prilika koju rijetko tko ima: stvoriti državu iz početka, po mjeri i želji stanovnika. Imali smo i dobre temelje; Hrvatska je prirodno različita zemlja: od ravnica, preko brda i planina do Jadrana. Relativno pristojno razvijena. Sama SFRJ je bila u mnogočemu dobra i napredna država.
Trebalo je samo odbaciti ono loše, nešto promijeniti, nešto dograditi, nešto popraviti, ono što je dobro ostaviti.
I krenuti dalje.
Nažalost, uglavnom smo ostavili ono loše, odbacili ono dobro i uvezli ono još gore.
I sada polako i s teškom mukom ispravljamo greške.
Danas se često čuje: da je ostala Jugoslavija, već bi bili u EU.
Ne mislim tako. Ne samo zbog toga što je Jugoslavija bila kao dijete koje je raslo kod roditelja koji su bili previše zaštitnički raspoloženi; i koji ga nisu naučili kako samostalno živjeti. Dok su roditelji bili živi, dijete se nije moralo brinuti o bilo čemu. Kada su umrli, dijete, sada već čovjek, nije bio sposoban za samostalan život.
I morao je propasti.
Zaboravlja se da bi se i Jugoslavija našla pred istim izazovima današnjeg vremena: društvene i političko-ekonomske preobrazbe, pretvorbe, privatizacije, ulasku stranog kapitala... a kako je riječ o istim [političkim] ljudima podijeljenih na sedam dijelova...bojim se da većinu stvari koje se danas dešavaju svakako ne bi izbjegli.
Samo bi problemi bili veći i teži.
Za povijest ostaje da je prva zemlja koja je priznala Hrvatsku bio - Island, 19.prosinca 1991.