Kada mi je prilikom upoznavanja u zvaničnoj prilici, jedna ugledna gospođa rekla:
- Čula sam za Vas. Vi ste blizak prijatelj s mojim unukom i on često i jako lepo priča o Vama.
skroz me zbunila. Nije baš devojčica, ali ne može da bude baba nekom mom drugu, nema šanse. Blenem. Gospođa se smeška - vidi da nemam pojma o kome govori.
- Moj unuk Filip? Vaš prijatelj?
Panično listam bazu podataka u glavi ... processing ... processing ... processing ... I napokon povežem. Gospođin unuk je moj komšija s kojim sam baš dobar! Jedino što se retko viđamo, jer radnim danom on rano leže, jer ujutro ide u zabavište a vikendom obojica imamo druge društvene obaveze. Ali kad se sretnemo, odlično se družimo i super se ispričamo. Zbližava nas to što smo skloni gafovima.
Jednom prilikom, bili smo u restoranu i baš smo fino pričali kad se Filip, neočekivano, upustio u razgovor s kelnericom:
- Jel ti u stomaku imaš malu bebu?
- Nemam, ja sam debela. - kelnerica u tom trenutku gubi sve simpatije za nas.
- Dečja usta ... - pokušavam da izvadim situaciju.
- Mislite, dečja usta ne lažu? - kaže kelnerica s takvom mržnjom u pogledu da smo morali navrat-nanos da izađemo.
- Palimo, Fiki, debela će još da nam pljune u kafu.
I stavim ga na krkače i krenem uzbrdo. Usput pričamo:
- Fiki. Koliko ti, ono beše, imaš godina?
- Tri i po.
- Čoveče, pa ja bih tebi mogao da budem deda!
- Imam ja mog dedu.
- Pazi, da sam dobio sina sa osamnaest i on sina sa osamnaest taj mali bi već bio stariji od tebe. Kapiraš?
- Ne. Koliko ti imaš godina?
- Koliko ti misliš da imam. Evo dao sam ti ugrubo cifre. Samo sabereš.
- Ti si avion. Ja sam pilot.
- Ne skreći sa teme nego pokušaj od oka. Koliko mi godina daš?
- Ti si smešan. I nevaljao si.
- Aj probaj. Koliko imama godina?
- Nemam pojma ... Jedno ... šesto-sedamsto? Jesam pogodio?
- Pa... jesi. Otprilike.
Da se vratim na priču s početka... Kad sam upoznao Filipovu baku bio me je malo sramota što nisam isprva pokapirao o kom je mom prijatelju reč pa sam, instinktivno, počeo da se vadim. Ovoga puta sam, začudo, sve izveo sasvim elegantno. Kratkom crticom iz života koja ilustruje koliko smo Filip i ja u stvari odlični drugari.
- Eto, baš smo Filip i ja pre neki dan proračunali da bih ja njemu mogao da budem deda.
- Ajde ne preterujte. Kakav, crni deda? Pa Vi ste mlad čovek. - kaže gospođa.
- Možda bih mu bio mlad deda, al deda bih mogao.
I iznesem istu onu računicu, nasmejemo se i još malo proćaskamo, koliko je prilika dozvoljavala.
Posle sastanka, kad smo izašli, kolega, što je bio sa mnom me pita:
- Šta ti je danas? Što si se ovako bezočno nabacivao onoj gospođi.
- Gde se neko nekom nabacivao, 'leba ti?
- Kad ste Vi, gospođo, baba, mogao bih ja da budem deda, i taj rad... Šta, kao to nije nabacivanje?...
- Uuuuu... Blam... Tako uvek zabrljam kad se vadim. ... Nego, jel sam ti pričao za najgoru vađevinu? Moj komšija s prvog. Došao nešto da se raspita i kod mene u predsoblju opali prdež da se zemlja zatresla. Ko Ilija gromovnik. Pocrveni, mučenik, i kao, počne da se vadi:
- Izvini, mislio sam da će biti od onih tihih.