Sećam se našeg prvog crvenog gramofona. I sećam se nekih prvih ploča i njihovih omota. San Remo, Arsen Dedić. Leo Martin... I naravno, prvih dečijih vinila. Mama nam je kupila Priče za decu na koje smo mi manje više ostali ravnodušni, jer je brat već jurio T Rexe i Čildren of d revolušn, a meni je bila zanimljivija Tereza Kesovija i 'Nono, dobri moj nonooo' jer sam mogla da ispoljavam sve svoje glasovne mogućnosti, verovatno nervirajući komšiluk. Nisu se bunili, pa ne znam pouzdano, jer smo dosledno poštovali kućni red da se od 2 do 5 ne galami i ne igra u dvorištu.
No, među tim pričama za decu, bila je jedna koju često i danas odslušam - u glavi. Ja je zovem ''Tri sestre', a kako se zove - ne znam. Prepričaću vam je.
Bio siromašni mlinar, koji je imao opasnu rospiju za ženu i tri brbljive ćerke. Čuje rospija da će jedan plemić uskoro doći, da traži sebi ženu među poštenim devojkama, pa reši da makar jednu od svojih kćeri udomi. Pošto su sve tri imale govorne mane, majka im zapreti da kad plemić dođe - ne progovaruju ni reč, već samo da se smeše i slušaju šta im ona kaže. I da moraju da se dopadnu mladiću. Makar jedna. Mora!
Dođe taj dan i dođe naočiti momak i do njihove kuće i mlina. One se sve uredile, doterale i samo trepću.
Kad, u jednom trenutku, uleti psić i skoči na žrvanj (mlinski kamen). Ciknu jedna:
''Tkoti pat na dlvan''*
''Potlti pa ga potelaj.''** - viknu druga.
''Tutite jedne netletnite! Vidite kako sam ja dobla pa tutim!'' *** - dodade treća...
A majka, mučena, pade u nesvest, jer su joj se sve njene želje i nade u raspršile u trenu....
Često, kad se nađem u prilici da nešto pametujem, setim se ove priče. Pa i na blogu, kad se prepoznam u jednoj od tri sestre, s olakšanjem kliknem na ''Odustani''.
*''Skoči pas na žrvanj.''
**''Potrči pa ga poteraj.''
***''Ćutite jedne nesretnice, vidite kako sam ja dobra pa ćutim.''