U predhodnom blogu je bilo potpuno obrnuto.
Stajalo je da čovek treba da porazmisli pre neko što pređe na delanje. Tako stoji, ali postoje trenuci koje ako čovek propusti u letu učine da ništa ne bude urađeno. Ako čovek počne s ovim: „S jedne strane trebalo bi da ja ... ali, s druge strane ...", često je već prestala mogućnost delovanja onog trenutka kada se čovek odlučio. Ponekad moramo da uradimo nešto brzo da šansa nebi propala.
Postoje i drugi razlozi da se čini prvo, a onda razmišlja. Ajnštajn je jednom prilikom rekao: „U svim malim i srednje velikim pitanjima u životu, treba razum da vlada, ali u zaista velikim pitanjima potrebno je dopustiti osećanjima da ovladaju".
Ajnštajn se smatra neobično pametnim čovekom. (E=mc2) i zato možda postoji razlog da porazmislimo o ovom citatu.U zaista velikim stvarima (tu se ne podrazumeva kupovina probušenih akvarijuma) možda bi trebalo da nas povode osećanja. Možda imamo neki ugrađeni kompasosećanja koji nas ispravno vodi kada nešto i za nešto osećamo velikom snagom. Možda tu nema mestaza prethodno duboko razmišljanje, za i protiv.
Dobar primer velikog pitanja je s kim ćemo se oženiti/udati. Hoćemo li dozvoliti da razum ili osećanja odluče? Nije baš uobičajeno da neko razmišlja: "Ana je zgodna, ima novca i može lako da sredi besplatne karte za Beogradsku arenu. Mislim da ću se oženiti njome. Moram da priznam da baš nisam nešto zaljubljen u nju, ali ono sa besplatnim ulaznicama nije loše. Ja sam zaljubljen u Miru, ali to nema veze."
Ali, može biti i da je Ajnštajn pogrešio. Možda je E=m2c i možda bi bila greška oženiti se Mirom.