Crtice iz SFRJ fudbala

Evo par crtica iz "Cudesnog leksikona nogometa" koji je, tokom 2002/03, objavio književnik Miljenko Jergovic, u BH magazinu "Start"...Za starije, da se podsete, za mladje, da nešto i nauce (mada ima i par pogrešnih fakata, ispravljacemo zajedno "u hodu")...Nadam se de ce vam biti zanimljivo kao meni. Iako se autor u nekoliko slucajeva dotice politike, nadam se da cete se fokusirati na fudbalski deo.

- MURVA, stablo u centru Splita pod kojim je rodjen i rastao najveci jugoslavenski nogometni klub. Na malom i neuglednom stadionu pokraj gradske plinare Hajduk je postigao sve svoje velike rezultate, osvajao državna prvenstva i pobjedjivao
najvece europske klubove. Što nije ni cudo jer je publika bila tako blizu igralištu da je dahtala za vrat protivnickim igracima. Desetljecima je trajala rasprava o tome treba li Hajduku veci stadion. Jedni su govorili da ne treba i
uzdali se u magiju mjesta koje se nije moglo mjeriti s Marakanom i Maksimirom, kao što se Zvezda i Dinamo nisu mogli mjeriti s Hajdukom. Bolje je imati veliki klub, nego veliki stadion. Drugi su držali da se po stadionima poznaju istinski
šampioni, Ajax i Real, i da ce se Hajduk s njima stvarno mjeriti tek kada dobije hram po njihovoj mjeri. Njihovi argumenti pobijedili su kada je 1979., u cast Mediteranskih igara dovršen stadion na Poljudu, jedna od ljepših i impresivnijih gradevina posljednjeg stoljeca jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma. U prvo vrijeme poljudska školjka mogla je primiti više od pedeset tisuca ljudi, a nakon što je FIFA uvela pravilo obaveznog sjedenja, broj mjesta sveo se na trideset tri tisuce. S Hajdukovim preseljenjem na novi stadion pocela je duga era propadanja. Klub više nije mogao osvojiti prvenstvo Jugoslavije, gubio je važnije medunarodne utakmice, imao je sve manje velikih igraca, a stadion je uglavnom ostajao poluprazan. Tako je u Splitu stvoren mit o poljudskome
prokletstvu, stariji ljudi sjetili su se gradske uzrecice: Tu sadi, al ne gradi!, jer ce zbog mocvarnoga zemljišta, podzemnih voda i uroka biti prokleto sve što je na Poljudu sagradjeno. Ali mimo narodnih vjerovanja i niza drugih razloga zbog kojih Hajduk u osamdesetima i devedesetima nije bio veliki klub, potvrdilo se pravilo nogometne arhitekture prema kojem stadion može biti samo prevelik, nikada premali, dok se velicina kluba mjeri brojem tapkaroša koji se vrzmaju oko njegovih blagajni. Ispod praznih tribina i uz atletske staze rijetko ce se odigrati ozbiljna nogometna utakmica. Hajduk je samo jedan od dokaza te istine, a stara murva ostaje sveto drvo njegove mitske povijesti. Uz nju je danas parkiralište i zeleni teren na kojem igraju ragbijaši Nade. Ali uskoro ce trava biti pokrivena betonom i tako ce nestati i posljednji trag davne slave.

PENZIJA, neslužbeni naziv drvene polunatkrivene tribine stadiona na Grbavici. Za Penziju su prodavane najskuplje karte, pa se pretpostavlja da su je tako nazvali navijaci koji ih nisu mogli platiti, a u želji da ponize one s dubljim džepom. Nikada nije istini odgovarala tvrdnja da na Penziju odlaze umirovljenici. Ipak je bilo neke pravde što je najljepša tribina Željinoga stadiona nazvana po njima. Zato što je taj klub sedamdesetih i osamdesetih imao seniorsku publiku s kakvom se mogao pohvaliti malo tko u Jugoslaviji. Svake druge nedjelje na Grbavicu su stizale casne starine koje su se sjecale predratnih vremena i davne klupske povijesti koja, istina, nije bila obilježena pobjedama, titulama i
slavljima, ali je bila puna velikih i malih prica, anegdota i mistifikacija, iz kojih su nicale dvije fiktivne tradicije, proleterska i gradska. Da se netko sjetio, mogao je iz toga nastati veliki film, literatura po mjeri Željine 1001 noci, nogometna bajka u koju se ne mora vjerovati da bi bila autenticna. Ali ništa od svega toga. Željini navijacki seniori polako su, uz klizave kaldrme i držeci se za iskrzane zelene rukohvate, otišli na ahiret i svetom Petru na istinu, zajedno sa svjetskim proletarijatom i romantikom nogometne igre.

KANTRIDA, rijecka prigradska cetvrt i istoimeni stadion za koji je vezana jedna od najcudnijih slika nogometnih djetinjstava. Gledali smo je na televiziji i prikazivala je golemu stijenu što se pružala s kraja na kraj igrališta.
Ispred nje je bila stisnuta malena tribina, a po visokim kamenim izbocinama sjedili su najhrabriji navijaci. Drugu stranu stadiona Rijeke, onu iza koje se nalazi more, nikada nismo vidjeli jer je bilo nemoguce na stijenu postaviti kameru koja bi ju prikazala. U austrougarska vremena na Kantridi je bio kamenolom, na cijim je ostacima i sagradjen stadion. Otud ta stijena. Ali to nismo znali dok smo nedjeljom u deset na Sportskom pregledu gledali golove s Kantride.

MARAKANA, najveci stadion u Jugoslaviji, koji je dobio ime po najvecem stadionu na svijetu od kojega je bio samo upola manji. Na slican nacin i po istom principu u nas su imenovane i neke druge gradjevine i institucije, a katkad i živi ljudi. Mi
nismo trajali po vlastitoj mjeri, niti smo se mjerili s prvim susjedima, ukljucujuci i one koji su u svemu bili veci i bolji od nas. Mi smo se u svakome trenutku naših života mjerili sa cijelim svijetom odjednom. I tu je jedan od razloga naše propasti, na koju su nas prethodno dugo upozoravali nogometni rezultati. Zato što smo htjeli biti veci od najvecih i nikada sebe nismo doživljavali kao autsajdere, u sedamdesetim i osamdesetim izgubili smo sve važne
utakmice. I reprezentativne i klupske. A pobjedjivali smo u ama baš svakoj prijateljskoj utakmici. Jugoslavija je bila prvak svijeta u prijateljskim utakmicama, ali to je samo uvecavalo kolektivnu navijacku frustraciju i najavljivalo propast. A da je vrag došao po svoje, vidjelo se u proljece 1991., kada je Crvena zvezda na beogradsku Marakanu donijela titulu europskoga klupskog prvaka. Bio je to veliki tim cijem se uspjehu uskoro više nitko nece radovati. Nestajala je zemlja koja je za takvim uspjesima žudjela i ciji su gradjani ozbiljno vjerovali u vlastitu odabranost.

TOMBOLA, nalazila se ispod najljepšega stadiona u Bosni i Hercegovini, onoga na kojem je igrao zenicki Celik, i bila je živa suprotnost njegovoj ljepoti. Gore je bilo igralište s tribinama koje je izgledalo kao preseljeno iz Engleske, a dolje velika ružna dvorana s metalnim stolovima i neobrijanom i neispavanom radnickom klasom iz Željezare koja je s kemijskom u rukama i s listicem pred ocima pokušavala prevariti srecu. Bilo je to mjesto na kojem se zorno vidjelo kako nogomet ne može biti veci od života. Umjesto da žive za Celik, željezarcima je njihovoga celika bilo preko glave, pa su pokušavali precicama tombole doci do srece. Možda ima i onih koji su u tome bili uspješni, ali o njima se, po pravilu, nikada ništa ne saznaje. Tu je razlika izmedu nogometa i kocke. Nogomet pamti velike šampione, dok kocka pamti samo velike gubitnike.

GOLMAN, po narodnome vjerovanju, koje je staro koliko i sama igra - najgluplji covjek u timu. U balkanskim mitologijama još i - najludji i s najmanje nogometnog talenta. Nemoguce je ustanoviti porijeklo mita o golmanskoj gluposti, iako je
moguce da se radi o posljedicama koje nastaju iz golmanskih grešaka i nespretnosti. Trapavosti obrambenog igraca, centarfora i poslovodje s desetkom na ledima, sigurno nisu ništa rjedje od golmanskih, ali zbog njih se obicno
ne dogadaju tragicni porazi. Svaka golmanska greška se pamti jer iza nje najcešce slijedi lopta u mreži. I porazi su nakon toga cešci, pošto je malo ekipa koje se uspiju konsolidirati nakon takvih šokova. Navijaci godinama pamte takve situacije i pripisuju ih tradicionalnoj golmanskoj gluposti. Cak i najveci od svih
jugoslavenskih golmana i jedan od, navodno, najvecih u povijesti europskoga nogometa, Vladimir Beara, doživio je da se na njegov racun smišljaju vicevi. U kojima je Veliki Vladimir bio glup k'o golman. I još gluplji jer je bio veliki golman.

SLOBODAN JANJUŠ (1952.), nasljednik Vasilija Radovica na vratima Željeznicara, nogometaš koji je promijenio najviše klubova od svih naših ozbiljnih igraca i covjek pomocu cijeg se imena potkrepljivao balkanski mit o golmanskom ludilu. Recimo, postojalo je rašireno vjerovanje, pogotovu medu Željinim fanovima, da
ce Janjuš namjerno napraviti jedanaesterac, samo da bi ga onda mogao obraniti. Nije se radilo o jezickoj frazi,hiperboli ili metafori, nego o legendi u ciju su se istinitost ljudi bili spremni zakleti. Pouzdano je, medutim, da je Janjuš bio odlican golman, a da bi ga smatrali velikim, jednim od najvecih u sedamdesetima, nedostajao mu je samo bolji ili važniji kontekst, jak klub i pomalo licne odgovornosti. Bio je boem i umjetnik medu stativama, a ne ozbiljan covjek. A možda ga je koštalo i to što su ga smatrali ludim baš oni koji su ga voljeli. Ali, Janjuš nipošto nije bio lud. Odigrao je i nekoliko utakmica za reprezentaciju, a stranice ženskih magazina punila je romansa koju je imao s Eržebet Palatinuš, zgodnom vojvodjanskom Madjaricom i najboljom domacom tenisacicom svoga vremena.

ENVER MARIC (1948.), Leteci Mostarac, covjek koji je - istina u prijateljskoj utakmici - obranio penal Gerdu Mulleru. Bio je reprezentativni golman na Svjetskom prvenstvu u Njemackoj, dok mu je rezerva bio Olja Petrovic. Nakon neuspjeha u
Njemackoj, Maric je ispao krivac - iako nije bio kriv niti za jedan gol na turniru - te je Petrovic postao prvi golman, što ce nam se katastrofalno osvetiti na Prvenstvu Europe 1976., kada cemo u polufinalu, velikim dijelom Petrovicevom krivicom, izgubiti od Nijemaca, a u utakmici za trece mjesto i od Holandjana. Da je branio u vecem klubu, Hajduku, Zvezdi ili Partizanu, Maricu se nikada ne bi dogodilo da ga stave u zapecak, jer je bio najveci i najstandardniji naš golman u sedamdesetima. Pred kraj karijere dogodilo mu se da ga Dragan Pantelic savlada udarcem s gola na gol, ali ni to nije bio znak slabosti niti zalaska velicine, nego neopreznosti koja ce se, medutim, pamtiti dok bude živih svjedoka i prepricavati u svakoj birtijskoj rekapitulaciji nogometne povijesti. Nitko osim Marica nije primio takav gol u sedamdesetima i osamdesetima, ali ce malo tko taj gol koristiti kao argument za rušenje legende o Letecem Mostarcu. Maric je bio dovoljno velik da u njegovu velicinu u publici nitko nikada ne posumnja. I po tome se razlikovao od drugih.

DAMIR DESNICA (1955.), lijevo krilo NK Rijeke s kraja sedamdesetih i pocetka osamdesetih. Bio je dobar dribler, brz i lagan na nogama. Odigrao je jednu utakmicu za državnu reprezentaciju, protiv Rumunije, i dao jedan gol. U ekipu je upao slucajno, u sezoni selektorskih eksperimentiranja i velikih neuspjeha, pa nikome poslije nije bilo cudno što Desnicu više nisu pozivali u reprezentaciju. A bio je jedan od rijetkih napadaca koji su dali jednako golova koliko su odigrali utakmica. Jedan gol u jednoj utakmici. I to ne prijateljskoj. Ali nije Damir Desnica po tome bio izuzetan i vrijedan nezaborava. Ono po cemu ga se pamti, jest da je bio gluh. Ili, što bi se ružno i netacno reklo, gluhonijem. Nijemi su samo kamen, neživa tvar i možda biljke. Svi drugi su u stanju nešto reci. Desnica nikada nije cuo zviždaljku glavnoga suca ili navijanje s tribina. To da je igra prekinuta, vidio bi po ponašanju svojih suigraca i bilo mu je svejedno igra li se utakmica kod kuce ili u gostima. Dovoljno je bilo da nijednom ne pogleda prema publici, pa da publike za njega više i ne bude. Drugima se njegova gluhoca cinila kao hendikep te ga možda i zato nisu cešce zvali u reprezentaciju. Desnici je, medutim, bilo svejedno zbog cinjenice što je gluh. Nikada ništa nije cuo i
vjerojatno nije shvacao što mu to nedostaje u igri. On je bio živi, a na žalost i jedini, dokaz da za nogometnu igru nije potrebno culo sluha. Kao što nije potrebna ni muzikalnost. Iako su neki nogometaši, Ivica Šurjak, Pavkovic iz Vojvodine i Milko Ðurovski, snimali gramofonske ploce, izmedu nogometa i glazbe vlada nepremostiv jaz. U toj igri ima literature i teatra, u boljim trenucima može biti i filma, a našlo bi se i veze sa slikarstvom ili barem
kiparstvom, ali s muzikom baš nikakve. Osim navijackih pjesama u kojima publika nogometašima nadomješta ono što inace nemaju. Damir Desnica dokazao je da se i bez tih pjesama može.

JUSUF HATUNIC (1950.), stup obrane tuzlanske Slobode i beogradskoga Partizana te živi dokaz kako viškovi znaju biti tragicniji od manjkova. Hatunicu, naime, nicega nije falilo, ni sluha, ni pameti, ni nogometnih znanja, ali je za sport kojim se bavio i za vrijeme u kojem je igrao naprosto bio prejak. U jednom ne pretjerano grubom startu slomio je nogu mladom igracu Partizana Zoranu Racicu, koji se nakon toga više nikada nije vratio na nogometni travnjak. Hatunica su se plašili protivnicki napadaci, iako nije bio medu grubljim branicima u Prvoj saveznoj ligi, ali je imao nešto što nije nitko drugi, što je možda koristilo timovima za koje je igrao, no istovremeno je štetilo samoj igri. Pojavio bi se kao srednjoškolac medu prvacicima koji igraju lopte, a to nikada dobro ne izgleda. Kao i vecina velikih i jakih ljudi, Hatunic je u duši bio mekan covjek. Umro je rano i za sobom ostavio sasvim dovoljno tuge za trojicu obicnih. Više ga se žalilo kao covjeka nego kao nogometaša, što je, u svakom slucaju, kompliment. Na onoj utakmici protiv Španjolaca, kada je Juanito dobio flašu u glavu, Jusuf Hatunic je sa svoje polovine terena raspalio prema golu Miguel Angela i pogodio. Engleski sudac poništio je pogodak iz samo njemu jasnih razloga. Možda zato što nije normalno da covjek tako jako udari loptu.

JOVAN ACIMOVIC (1948.), zvani Kule. "Poslovodja" Crvene Zvezde i reprezentativac Jugoslavije u pedesetak utakmica. Acimovic nije bio ugodno popunjen kao Lerinc, ali je imao pivski trbuh kakvog bi poželio svaki sredjeni i dobro situirani navijac
iz tog vremena. Taj trbuh je, nemojmo se sramiti, bio uzor jedne nogometne estetike. Žene nisu dolazile na utakmice niti su nogometaši bili osobito poželjni ženici. Njih bi svome djetetu poželjela malo koja majka, a još su rjedja bila
ženska djeca koja su trcala za nogometašima. Druge profesije bile su popularnije i drukciji socijalni konteksti. Stadion je i ženskome svijetu, i nezainteresiranom dijelu muškoga, bio nakon javnoga zahoda najodvratniji objekat u gradu. Oni koje je, pak, zanimala igra, mogli su biti nasamo s Acimovicevom trbušinom i nije bilo nikoga da kaže kako je trbuh na muškome ružna stvar.

FLASTER, nogometaš koji je od trenera dobio zaduženje da tokom utakmice u stopu prati najboljeg protivnickog igraca, najcešce onog s brojem devet ili deset na ledjima. Ako odabrani stoji na centru igrališta, Flaster disciplinirano stoji uz njega. Ako krece u napad, Flaster mu diše za ovratnik. Vrati li se u obranu, Flaster je opet uz njega. Jedina situacija u kojoj se Flaster odvaja od žrtve, je kada medicinsko osoblje na nosilima žrtvu iznese s terena. Ali i tada Flaster ima zadatak da s jednim ili s oba oka prati što se dogadja s vanjske strane aut-linije. Uvijek postoji opasnost da žrtva poskoci na noge lake, zašprinta preko igrališta, stušti se u šesnaesterac i rezantnim šutom ili gromovitim volejom zatrese mrežu. A sve jer se Flaster odlijepio vjerujuci da ranjeni neprijatelj više nije neprijatelj. U nogometu ne važe ženevske konvencije i pravila ratovanja. Samo iznenadna smrt na igralištu ili otvoreni prijelom potkoljenice ce dobrog Flastera uvjeriti da je njegov zadatak izvršen i prije isteka devedesete minute. Osim što je njegov zadatak da žrtvi dahce za vrat i da ju vrškom kopacke kucka i štema po gležnjevima, da ju kosi klizecim startovima i skace joj na ledja kad stiže visoka lopta, dobar Flaster iskoristit ce i druge nacine da izbezumi žrtvu. Dok sudac ne gleda, štipkat ce ju za stražnjicu, tiho joj psovati majku i ženu (u slucaju kad je žrtva oženjena) ili novorodjeno dijete. Narocito dobri flasteri su znali žrtve sasvim neprimjetno hvatati za testise i snažno ih stiskati. Nakon najviše dva ili tri takva zahvata tokom utakmice, žrtva bi se sasvim izbezumljivala i uzvracala odgurivanjem ili - još bolje po Flastera - šakom u glavu. Sudac bi izvadio crveni karton i pokazao ga žrtvi, a utakmica se mogla smatrati završenom. Ne samo zato što je protivnicka ekipa ostajala s igracem manje (i to najboljim) nego i zato što se u takvoj situaciji i preostalih deset igraca osjeca kao onaj jedan kojem smo muda držali u procijepu. U sutrašnjim novinskim izvještajima nitko to nece napisati, ali svima je jasno da je utakmicu dobio dobar Flaster. On nece biti pocašcen visokim ocjenama, za njega se nece zainteresirati selektor reprezentacije i bit ce vazda prezren i od domace i od gostujuce publike, ali trener i suigraci znat ce cijeniti njegovu vrijednost. Dobri flasteri su u povijesti nogometa bili rijetkost. Manje ih je nego velikih centarfora i golmana. Možda je dobrih flastera manje nego i velikih desetki. Jedan od najboljih Flastera Prve savezne nogometne lige je pocetkom osamdesetih bio Zoran Vujovic (1958). Iako se, navodno, nije služio psovkama i podlostima te se smatrao korektnim igracem. Ali žrtvu je pratio s fanatizmom kakav je u životinjskome svijetu zabilježen samo kod pustinjskih lešinara i kojota. Vujovic je bio lišen osobne taštine, zbog koje stradaju preambiciozni bekovi, i nije mu na um padalo izigravati kreativca u utakmici u kojoj mu je naredjeno da bude Flaster. Ali u jednom intervjuu koji je dao potkraj karijere, Zoran Vujovic je rekao da se svakoga i najboljeg svjetskog napadaca može cuvati osamdeset devet minuta, ali u onoj jednoj minuti može se srušiti svijet. Nema Flastera koji bi izdržao svih devedeset. U Vujovicevim rijecima sigurno ima istine, ali one govore i o necemu drugom. Govore o besmislenosti Flastera u nogometu. Flasterom se služe uplašeni treneri. Flaster je simbol kukavickog nogometa. I siguran korak prema porazu. Velike ekipe nikad nisu igrale s Flasterom, a velikim trenerima bilo je jasno da Maradonu, Blaža Sliškovica ili Safeta Sušica ne mogu zaustaviti uz pomoc atentatora. Jer flasteri su atentatori praznih pištolja.

SAVRŠENA IGRA, to je igra o kojoj se cesto govori, ali nikad nije bila vidjena. A svi mislimo da smo barem deset puta u navijackoj karijeri vidjeli tim koji je savršeno odigrao. Moramo tako misliti jer je to dio nogometnog vjerovanja, religioznog misticizma igre, bez kojega nogomet ne bi bio magicna igra. Nema magije bez opsjene, a nogomet je, u suštini, dugi niz opsjena. Po tome se razlikuje od svih drugih sportova. Ustvari, nogomet je manje sport, a više šamanski ritual. Zato ga toliko i mrze oni koji nisu ukljuceni u krug vjerovanja. Ali i u toj mreži opsjena moguci su racionalni uvidi za koje znamo da su istiniti koliko god bili protivni magiji igre. Recimo, racionalni uvid kaže da svaka ekipa igra onoliko dobro koliko joj to protivnik dopusti. I to je istina.

UTAKMICA ZA INFARKT, to je utakmica u kojoj tim za kojega navijaš pobjedjuje golom postignutim u posljednjoj minuti, nakon što je u poluvremenu gubio s 0:2. Zanimljivo je da se sintagma utakmica za infarkt nikada ne koristi u obrnutom slucaju, kad vodiš 2:0 i gubiš u posljednjoj minuti. Iz toga proizlazi zakljucak da je infarkt u nogometu nešto dobro i pozitivno, otprilike ono što je u životu orgazam. Valjda je puckim jezikotvorcima i reporterima bilo neugodno iskovati sintagmu utakmica za orgazam pa su se poslužili izvrnutom metaforom i srcanim
udarom. Koliko god apsurdan, njihov je lingvisticko-semanticki zahvat sa stanovišta nogometne poetike sasvim opravdan. Nogomet je metafora života. U velikim utakmicama on je i metafora rata. Ali njegova snaga je u nacinu na koji
se izvodi metaforizacija. Cim povjeruješ da se radi o prenesenoj prici o životu i ratu, nogomet te demantira i uvjeri da je rijec o paralelnim i ravnopravnim svjetovima i kosmosima. Nogomet je cyber space. U cyber spaceu infarkt je
najbolja stvar koja ti se može dogoditi. Zbog infarkta se odlazi na utakmice.

MORALNI POBJEDNICI, tim koji je nezasluženo ili nesretno izgubio utakmicu. Ovaj termin ucestalo se pojavljuje u komentarima sportskih novinara od sredine sedamdesetih. Bilo je to vrijeme velikih poraza jugoslavenskih reprezentativnih i klupskih ekipa, pogotovo Hajduka. Gubilo se u posljednjim sekundama, golom iz ofsajda ili iz nepostojeceg jedanaesterca. Ili se dogadjalo da povedemo s dva razlike pa nam se u poluvremenu igra raspadne i protivnik nam do vrha napuni mrežu. Mitski i cesto spominjani porazi su onaj Hajdukov protiv St. Etiena, 1:5, nakon pobjede u Splitu od 4:1, s tim da su Francuzi tri gola postigli u posljednjih petnaest minuta, te katastrofa reprezentacije u drugom
poluvremenu utakmice protiv Nijemaca u polufinalu Prvenstva Europe 1976. Iz tih i takvih utakmica naši su izlazili kao "tragicari", ali i kao "moralni pobjednici" jer im "božica Fortuna nije bila naklonjena", a ni sudija nije sudio po pravdi nego "po babu i stricevima". Medjutim, kako je tragicni osjecaj bio u suprotnosti s optimizmom jugoslavenskoga samoupravnog i nesvrstanog duha, tako se više insistiralo na etickim kvalifikacijama utakmice. Iako smo u stvarnosti izgubili, u nekom višem smislu smo bili bolji te smo se zato i nazvali moralnim pobjednicima. St. Ettien i Njemacka su, dakle, bili ili moralni gubitnici ili - tocnije receno - kurve. U trenucima najveceg ocaja Vladanko Stojakovic je govorio da je "sreca kurva", iz cega se dalo zakljuciti da je kolegica pomagala kolegama nogometašima. Muškim kurvama iz inostranih ekipa. I nikad se nije dogodilo da se
moralnim pobjednikom prozove netko koga smo pobijedili. Premda se dogadalo i da naši protivnici triput pogode precku i stativu, da im u posljednjoj sekundi uvalimo gol ili da sudija našima fucne nepostojeci jedanaesterac. Lakonska formula u takvim slucajevima glasi: "Sreca prati hrabre!" Anticka božica Fortuna je, dakle, od utakmice do utakmice mijenjala uloge i eticke kvalifikative. Od lake žene, drolje i profuknjace bivala je heroina, Majka Hrabrost i
Kosovka devojka. A sve ovisno od toga pomaže li ili odmaže balkanskim muškarcima, odavno sviklim na pravilo prema kojem se sve poželjne žene na svijetu dijele na svetice i kurve. Našem balkanluku strano je baviti se logickim pogreškama i nedosljednostima vlastitih metafora i stavova. Uvjereni da smo moralni pobjednici uvijek kada smo na najbjedniji i najstrašniji nacin poraženi, živjeli smo svoje nogometne živote uvjereni da im nikada nece doci kraj. A došao je brzo. Vec u ljeto 1990., kada je Ivica Osim složio reprezentaciju raspadajuce države i na
Svjetskom prvenstvu ju doveo na korak od cuda. Da je Dragan Stojkovic bio sabraniji u odlucnim trenucima protiv Argentine, da Zvonimir Boban nije bio kažnjen zbog udaranja milicionera na Maksimirskom stadionu ili da se božica
Fortuna pokazala sklonijom svojim razbludnim sinovima, Jugoslavija se mogla popeti na pobjednicko postolje. Ali nije. Postali smo moralni pobjednici, poraženi u trenutku u kojem nam se smiješila najveca pobjeda u novijoj nogometnoj
historiji. Ali, što je važnije: tada smo posljednji put bili moralni pobjednici. Poceo je rat, a s njim je zauvijek nestao ovaj termin. Poceli smo ga se sramiti, a ako ga je netko pokušavao koristiti, nailazio je na opci prezir. Iz nekih
nejasnih razloga pojam moralne pobjede bio je vezan za postojanje SFRJ. Ali kada smo vec bili daleko jedni od drugih i kad nas ništa osim linija fronta više nije spajalo, sudbina se krajnje ironicno poigrala s istocnim dijelom mrtvoga tijela stare države. Saveznoj Republici Jugoslaviji nametnute su sankcije i eliminirana je s Europskog prvenstva u nogometu. U zamjenu je na šampionat otputovala Danska s ad hoc skupljenom i nepripremljenom reprezentacijom. I na kraju su Danci postali prvaci Europe. I nikad se na zelenom terenu nije dogodilo ništa pravednije od toga što je Danska postala prvakom Europe.

PA LJUDI MOJI, JE LI TO MOGUCE, uzvik Mladena Delica nakon što je u Splitu Radanovic u posljednjim sekundama dao gol Bugarima. Taj gol odveo nas je na Svjetsko prvenstvo 1982. godine, a Deliceve rijeci su, uz obavezno navodjenje
izvornika, ponavljane u svakoj situaciji za koju bi govornik ocijenio da je adekvatna uzbudenju velikoga nogometnog reportera. Fraza se uskoro prestala ticati nogometa, onda i sporta opcenito, da bi na kraju suvereno ušla u naš jezik. Otprilike na onaj nacin na koji fraze postaju integralni dio govornoga iskustva u engleskom. "Pa ljudi moji, je
li to moguce!", može se uzviknuti kad god je covjeka volja, a da ga svi shvate.

* Ovde autor greši, radanovicev gol nas je odveo na EURO 84, a ne na SP 82.

STATI NA LOPTU, nije do kraja jasno što ova fraza znaci; usporiti igru, odugovlaciti je, muciti protivnika, napucavati loptu preko tribina ili ciniti sve da pri povoljnome rezultatu što više vremena prodje bez prave igre. "Stati na loptu" cešce se koristi u negaciji. Primjerice: "Naši nisu znali stati na loptu kao što to cine iskusnije ekipe..." Ili: "Nemamo mi talijanski mentalitet pa da znamo kad treba stati na loptu..." A možda i: "Stali bismo na loptu da protivnik nije igrao tako grubo..." U biti, ova fraza govori o jednoj od vecih zabluda našega nogometnog shvacanja, ali i o kolektivnome poganom karakteru. Naime, nitko kao naši nece toliko odugovlaciti igru i valjati se po igralištu, nitko prije nas tako rano ne "stane na loptu", nitko ozbiljan ne prestaje igrati cim povede u
sedmoj minuti utakmice... Koliko god si utvaramo da smo hrabri i borbeni, mi smo kukavice sa zecjim srcima. Tako stoje stvari u nogometu, a možda i u životu. Talijani jesu veliki prevaranti i uvijek su znali igrati bunker s fanatizmom Crvene Armije u bici kod Staljingrada, ali oni se nisu ni trsili svojom nacionalnom hrabrošcu te su od kukavicluka znali naciniti vrlinu. U nogometu i izvan njega. I što je bitnije od toga, Talijani nisu bili najveci i najbolji, niti su davali smisao nogometnoj igri. A Nijemci i Brazilci koji, pak, jesu bili najveci, nikad se nisu bavili stajanjem na loptu. Bilo im je jasno da je lopta okruglo geometrijsko tijelo na koje ne smiješ stati punom težinom ukoliko nisi lakši od nje. Izmakne ti se ispod nogu i završiš s nosom u blatu.

PENALTIK, jedanaesterac u casu goleme reporterske egzaltacije. Kada bi Vladanko, Marko Markovic ili Zoran Popovski bili u narocito povišenom duševnom stanju i kada bi im pamet dobila temperaturu trideset devet sa sedam, tada bi jedva docekali da dreknu: "Penaltik!" O znacenju dodatka "tik" nitko se nikada nije raspitivao. Vjerojatno zato što je svima bilo jasno da ga priseban covjek uz rijec penal nikada nece izgovoriti. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo onome tko bi u nekom sarajevskom kafanskom razgovoru o nogometu rekao - penaltik! Bio bi
na duže vrijeme eliminiran iz svake ozbiljne diskusije.

VAHID HALILHODŽIC (1951.) Roden u Jablanici, mladi brat Salema H., ali se njega ne sjecaju generacije koje su nogomet pocele pratiti u vrijeme Svjetskoga prvenstva 1974. Medu starijima se, naravno, nadje onih koji se kunu da je Salem bio bolji
ili barem darovitiji od Vahida. Na to možeš tek slegnuti ramenima, reci - dobro!, i nužno imati na umu da se radi o još jednom od zlatnih pravila nogometne mitomanije. Otkad je svijeta i vijeka, nije još bilo igraca - a da nije sin jedinac - o cijem se bratu nisu pricale legende. Što je neki igrac imao vecu karijeru i što više njegovih utakmica publika pamti, to više raste fama o bratu.
Tako je Safet Sušic imao Seada i tako je Vahid imao Salema. Tako su neki drugi veliki igraci imali bracu o kojoj se nikada ništa nije culo, ali se zna da su propali zbog alkohola, žena, lošeg života, slabih koljena ili naprosto -
zbog sudbine. Prica o darovitijem bratu je korak od nogometa ka literarnoj fikciji. Svaki pravi navijac i znalac je ostvareni ili neostvareni pisac koji žudi za tragicnim zapletima i neostvarenim cudima. Osim toga, u razlozima zbog kojih je darovitiji brat propao uvijek se nadje i moralni poucak. Nije dobro piti i derneciti, jer tada nikad igraca od tebe. A možda je i suprotno! Možda su legende o neostvarenim nogometnim genijima vece od svega što su postigla njihova uspješna
braca. Sve ovo se, naravno, tice samo nogometne epike i onih koji je stvaraju, a ne ljudi koji su bolje ili lošije igrali lopte. Tako je i u Salemovom i Vahidovom slucaju. Mladji Halilhodžic je, dakle, bio veliki centarfor. Nije bio genijalan jer nije imao instinkt ubojice i jer se publici pocesto cinilo da je slab sa živcima ili da ga malo previše pogadjaju sudijske nepravde. Dojam, možda i lažan, koji ga je pratio kroz karijeru, kazivao je da Vahid lako gubi samopouzdanje. Recimo,
fantasticno je izvodio slobodne udarce s ruba šesnaesterca. Sedamdesetih u nas sigurno nije bilo igraca koji je znao tako precizno i lagano plasirati loptu. Preletjela bi živi zid i u neopisivo sporom luku padala prema mreži. Kao da se
moglo vidjeti kako golmana hvata panika, baca se za loptom, ali ona odlazi tek nekoliko centimetara od njegove ruke i lakša od novogodišnjeg balona, završava u mreži. Nitko to nije znao izvesti kao Vahid Halilhodžic, pa je postojala mala i odabrana ekipa fanova njegovih slobodnih udaraca. Oni nisu nužno bili navijaci Veleža, nego samo pobornici jedne atipicne nogometne estetike ili kulta olicenog u Antoninu Panjenki i jedanaestercu koji je taj Ceh izveo u finalu Europskoga prvenstva 1976. Njezini pobornici, a samim tim i najveci Halilhodžicevi štovatelji, smatrali su da je vrhunac nogometa u laganom dodiru, u tome da lopta oceše vrh kopacke ili se - kao slucajno - odbije od pete velikog centarfora i tako završi u mreži. Kad bi vilenjaci igrali nogomet, oni bi ga sigurno igrali upravo tako, pa zato Vahida Halilhodžica možemo nazvati najvecim predstavnikom vilenjackoga nogometa u našoj povijesti. Ali tu i jest bio paradoks njegove igre. Umjesto da ima beskonacnu vjeru u sebe jer je u stanju uciniti nešto što drugi nisu, on je lako ispadao iz takta i pocinjao je promašivati i nervirati se. Možda je to bila potvrda da ima previše pameti za nogometaša ili mu je Bog dao dušu koja slabo razlikuje igru od života, dakle dušu umjetnika. No, prigovori na Halilhodžicev racun su, naravno, samo nacelne prirode i ima ih smisla navoditi tek ako neprestano imate na umu o kome zapravo govorite. Moglo mu se štošta prigovarati, ali ga se u tome ne bi smjelo usporedjivati s drugim centarforima njegova vremena. Jer cim ga se usporedi s bilo kojim jugoslavenskim napadacem, svi prigovori na Halilhodžicev racun bivaju pretjerani do besmisla. To što je mogao biti veci igrac, samo je kompliment i pohvala potencijalnom geniju.
Prosjecni ili vrlodobri nogometaši ni u mitomanskim maštanjima ne bi mogli nadmašiti sebe. Nakon velike karijere u Veležu, Vahid je dugo igrao u Francuskoj, gdje je završio za trenera. Danas je jedna od vecih europskih trenerskih zvijezda. Onako markantan, visok i crn, pomalo demantira opcu sliku o velikom strategu. Priroda ga je i time obilježila. Covjeku je sudjeno da bude drukciji i bolji.

DUŠAN BAJEVIC (1948.) Jedan iz Veležove ekipe rodenih Mostaraca, od rijetkih koji nicim nisu povrijedili uspomenu na Grad i Klub. U novinama su ga zvali Princ s Neretve, a krvava i tužna epopeja s pocetka devedesetih dala je toj tituli dodatno znacenje. Zaista, Bajevic se princevski ponio. Živio je i radio u Grckoj i kao da ga se nije dotakla histerija mržnje koja je razorila Mostar gore od atomskih bombi iz Hirošime i Nagasakija. Izgovorene rijeci podlokavale su drevne temelje i razglavljivale hercegovacki kamen tri duge godine. Ono što ne bi mogli topovi generala Momcila Perišica i brata mu po mržnji Slobodana Praljka, uništile su rijeci živih Mostaraca, medu njima bivših igraca Veleža, dokazujuci tako da je grad više kulturna, a manje arhitektonska cinjenica. Kad ga se odreknu
njegovi stanovnici, grad naprosto nestaje. Upravo to se Mostaru dogodilo više nego ijednom drugom jugoslavenskom, bosanskom ili hrvatskom gradu. Zato nema vece tuge od tuge ljudi koji su ostali Mostarcima i zato njihov osjecaj valja duboko poštovati. Lako je biti Sarajlija jer je Sarajevo de je nekad bilo, dok je Mostar samo tamo gdje je živih predratnih Mostaraca. Dušan Bajevic zaista je ostao Princ s Neretve. Svejedno gdje živi i gdje ce umrijeti, ali više je u njemu
Mostara nego što ga je u svem kamenju od kojega je nacinjen namuceni grad. I eto, tako je Bajevic doživio da prica o njemu ne pocinje od njegove igracke velicine. Koliko god to za covjeka bilo lijepo, za velikoga centarfora mora biti depresivno to što je njegovo životno djelo, ono koje mu je namrijelo princevsku titulu, tek drugo po spomenu. A Bajevic je bio najbolji jugoslavenski napadac svoga vremena i - nije pretjerano - najveci klasicni centarfor kojeg je Bosna i Hercegovina ikad imala. Nije mu bio hendikep što ne igra u klubu velike cetvorke. Bio je neprikosnoven kod selektora, a na Svjetskom prvenstvu u Njemackoj bio je najbolji strijelac reprezentacije, Zairu je dao tri gola. Igrao je elegantno i cisto, nije imao razloga tuci se za loptu, a bilo ga je gotovo nemoguce cuvati. Ako se ne radi o optimizmu sjecanja - a ni od toga ne treba bježati - Bajevic je posljednji iz plejade neuhvatljivih napadaca. Nakon njegove karijere revolucionarno se promijenila nogometna strategija, pa neuhvatljivih više nema po kaznenim prostorima, nego prodiru po bokovima ili igraju prednje vezne igrace. Nekad se neuhvatljivost vezivala za refleks, a danas za atletsku brzinu. Otkad ga se sjecamo, Dušan Bajevic nosi istu frizuru, tek s neznatnim varijacijama u dužini kose. S razdjeljkom sa strane, Bajeviceva je frizura prepoznatljiva u žanru francuskih filmova B-produkcije, snimljenim krajem šezdesetih ili pocetkom sedamdesetih, u posljednjoj eri u kojoj sav filmski trash nije stizao iz Hollywooda. U Jugoslaviji baš i nije bila moderna, štoviše, odmah je prepoznata kao znak lošeg ukusa. Jedini koji se mogao tako
cešljati, pa da žene govore kako je baš zgodan, a ocevi da ga požele za zeta jer je baš uredan. Bajevicu je, eto, stajala frizura koja nije nikome drugom. Ili smo ga gledali drukcijim ocima jer je bio i ostao princ.

*Ceo leksikon možete videti ovde.