Pravilna upotreba reči je jedna od ključnih stvari za ljudsku sreću. Rečima se predstavljamo spoljnom svetu, preko njihove poruke i njihovog smisla drugi ljudi stiču utisak o nama. Zauzimaju stav prema nama u odnosu na sliku koju ostavljamo u njihovim glavama. Drugi ljudi reaguju sasvim različito od onoga što je naša predstva da bi trebalo da bude njihova primerena reakcja na nas. Najčešće je tako. Slike se razlikuju naša sopstvena i njihova predstava gotovo redovno imaju različito značenje. Zbog toga dolazi do onog pozantog ja sam mislila da si ti mislio. Ili ti si rekao, a ja sam rekla, a zapravo sam htela da kažem, dok ti meni nisi rekao i sl. Zašto se ne razumemo, i zašto su naše predstave potpuno različite?
Razloga je mnogo . Prvi i najvažniji je nepravilna upotreba reči. Šta znači nepravilna uptreba reči? Jedan od ogovora je da govorimo ono što do kraja ne mislimo (imamo delimičnu inhibiciju da nešto kažemo), govorimo ono što uopšte ne mislimo (imamo totalnu inhibiciiju). Retko, ali po nekada, kazemo šta zapravo mislimo. Retko pravilno upotrebljavamo reči. U tome nas sprečavaju inhibicije koje potiču iz našeg vaspitanja, merila vrednosti, nedostatka slobode, emocionalnih obrazaca koje smo prihvatili dok smo se formirali kao ličnosti, počev od detinjstva i sl. Drugi ne manje važan je nepravilno slušanje. Ne slušamo druge ljude do kraja, ili ih uopšte ne slušamo bolje rečeno, ne čujemo i ako navodno slušamo.Zašto ne slušamo? Nekada ne želimo da čujemo, nekada ne možemo da čujemo. Opet su razlog inhibicije koje imamo i opterećenost sobom.
Ukoliko bi uspeli da sebe oslobodimo inhibicija bili bi smo u stanju da pravilno upotrebljavamo reči, i da pravilno slušamo. Bili bi smo mnogo srećniji, mnogo bi bolje razumevali život i ljude oko sebe ne bismo imali nesporazume niti sami sa sobom niti sa drugima.
Da bi se to postiglo potrebna je vežba, stalna vežba.