
"Sećam se da je Milikić služio neki vojni rok, i sećam se da sam sa Oliverom Dulićem, koji je tada bio predsednik Skupštine, razgovarao o njemu. Pitao sam ga da li postoji neki način preko ljudi u Ministarstvu odbrane da se to nekako sredi..", reče Miloš Aligrudić. Moralno, nema šta.
Ovako je Aligrudić, objasnio kako je Ratomir Milkić, sin Ljiljane Nedeljković (bivše šefice kabineta Vojislava Koštunice), u isto vreme služio vojsku u Jakovu i išao na osam plaćenih službenih putovanja u inostranstvo kao konsultant naše parlamentarne delegacije. Ako bi naša parlamentarna delegacija bila poprilično desetkovanada se Milikić ne pojavi u njoj, onda nešto nije u redu sa tom delegacijom. Recimo, nema dovoljno stručnih ljudi, sve su neki nesposobni politički kadrovi, ... - ako je to onda neko mora da odgovara, ali ako nije to onda opet neko mora da odgovara. Zašto?
Ne zato što je Milikić prošle godine iz skupštinske blagajne naplatio 5,5 miliona dinara i napravio telefonski račun od 800.000.. Ko je ovde još odgovarao zbog velikog trošenja budžetskih para? NIKO.
Već zato što nam DSS pokazuje pravo lice - šta za njih znači služiti vojni rok ako si blizak sa njima, a šta je značilo za porodice onih poginulih vojnika u Topčideru.
Šta znači kad neko zbog vojske gubi posao od 300 evra, bez mogućnosti da ga on čeka kad se vrati, dok neko dok je u vojsci od države zarađuje 5,5 miliona dinara i putuje po inostranstvu.
Lepo lepo..
Ali još lepše je što i Dulić, Ponoš i svi to proguraju...
Šta sad? Kako sad nekome reći da ide u vojsku? Civilno služenje? Društveno koristan rad? Ma važi, na plaži...