Život

Sećanje, jedno od mnogih

jeremija92 RSS / 27.01.2009. u 10:58

Vojislav Stojković

Priču stare gospođe čuo sam u jednoj od onih dugih i izgubljenih noći krajem dvadesetog veka, dok su rakete krstarile nad Beogradom tražeći svoje ciljeve, a mi sedeli u memljivom skloništu.

Govorila je tiho, a prekidala je samo kad bi maramicom brisala suze. Svi smo je pažljivo slušali, čak su i deca prestala da plaču.

- Moj otac Šimon, iako poreklom Jevrejin, nije bio ni trgovac, ni zlatar, a ni zelenaš, bio je paor i čobanin.

Naš salaš je bio u Baranji, na ivici panonske puste, gde se Dunav razliva u stotine rukavaca, plaveći i ostavljajući iza sebe močvarne ritove i zelene pašnjake. Otac je imao moju majku, brata i mene, salaš, stado ovaca, jednog magarca i pet bujtara.

O tim bujtarima, panonskim kerovima, hoću da vam pričam.

 

Ležali bi kraj oca, dok on drema u hladu bresta, a ovce planduju site i napojene nedaleko od bunara sa visokom đermom. Bujtari bi čekali da se otac probudi i da im da znak da pokrenu stado, ovce su preživale i čekale da ih magarac Pišta povede u torove na našem salašu. Majka, brat i ja čekali smo oca, bujtare, stado i sveže mleko.

 Kad užarena nebeska kugla povuče svoje strele i postane rumena kao kuglof iz rerene moje majke, otac bi protrljao lice, napio se vode iz čuture i ustao. Bujtari bi i dalje ležali, mahali crnim repovima, smeđim okicama gledali u oca i čekali znak. E, taj očev znak, ta komanda njegovim kerovima, bila je tajna – nikad i niko nije video, a ni čuo kako i na koji način se sporazumeva sa njima. Na očev tajni znak skočili bi svi istovremeno i jurnuli ka magarcu, Pišta bi se lenjo podigao i onako bunovan zverao okolo, a bujtri bi ga bučnim lavežom usmeravali na put ka našem salašu. Kad stado ovaca, predvođeno Pištom i njegovim praporcima, krene širokom pustom, kerovi bi se vratili svom gazdi i očekujući nagradu veselo mahali repovima. Otac bi ih zadovoljno pogledao i rekao - Bujtar, ostra, a oni bi se presrećni postrojili iza svog gazde.

Bujtar je bilo ime svih njegovih kerova, a reč «ostra» je bio poziv da krenu za njim. Te dve reči bile su jedine reči koje je otac ikad izgovorio svojim bujtarima i nihova njaveća nagrada. Očevi kerovi svoju hranu nisu doživljavali kao nagradu, ona je bila njihovo pravo, njihova zaslužena nadnca. Tokom ispaše, hrana im je bila mleko, ali ne pomuženo – bujtari su se hranili sisajući ovce koje su ostale bez jagnjadi, uvek i samo one bez jagnjadi.

Ponekad bi se Pišta zamislio ili zadremao i poveo stado na pogrešnu stranu, otac ne bi rekao ni reči, samo bi dao svoj tajni znak, bujtari bi potrčali i kao jato kondora u brišućem letu usmerili Pištu željenim pravcem. Kako su bujtari znali kojim pravcem u širokoj pusti otac želi da usmeri stado, također je ostala tajna.

U sumrak bi se pustom razlegla pesma o Dunavu, ravnici i čardama. To otac peva i pesmom nam javlja da je blizu i da otvorimo kapiju. Nešto kasnije čujemo praporce i blejanje stada. U dvorište prvi ulazi Pišta, za njim ovce i na kraju jaganjci. Bujtari trče oko stada, paze da neko jagnje ne zaostane i veselo laju.

To je bio moj svet u kome sam srećno i sigurno odrastala.

Ni brat ni ja nismo išli u školu, najbliža škola je bila kilometrima daleko. Majka nas je sama podučavala. Pisanje i račun smo vežbali na tamnozelenoj tablici. Na jednoj njenoj strani su bile uske i široke linije, tu smo pisaljkom ispisivali slova, a na drugoj strani su bili kvadratići, u njih smo upisivali brojeve. Iz debele knjige majka nam je čitala priče Solomunove i Pesmu nad pesmama. Petkom uveče otac i majka su se pozdravljali sa «Sabat šalom», subotom majka nije kuvala, a otac je obavljao samo najnužnije poslove oko svog stada. Umesto vina na sabat je pio palinku, domaću rakiju od kajsija, šljiva i višanja. Za Božić i Uskrs fijakerom smo išli u Mohač, u katoličku crkvu. Šimonov otac, a naš deda Aaron, je krajem devetnaestog veka iz judeizma prešao u hrišćanstvo i promenio prezime. Svi smo bili kršteni, ali stara vera i običaji su sačuvani.

Jednog dana očeva pesma je utihnula. Pitali smo majku zašto otac više ne peva.

- Rat je i ljudi ginu, nije red da se peva, odgovorila je majka.

Rat je bio daleko od našeg salaša. Ponekad su salaš preletali avioni i negde daleko, preko Dunava, istresali svoj smrtonosni tovar. Da rat traje već tri godine znali smo samo po tome što otac tri godine ne peva i što se naše stado smanjuje. Otac je jaganjcima i ovnovima plaćao naš mir i naše živote.

Revnosni službenik komande Vermahta u Pečuju, početkom četvrte godine rata, otkrio je u starim crkvenim knjigama, da je naš deda Aaron promenio i svoje prezime i svoju veru, a da njegov sin Šimon, sa ženom i decom živi na salašu na ivici puste.

Kamioni su došli u rano jutro.

Nemački vojnici su oca, majku brata i mene vezali žicom za stupac na tremu, a zatim su jednu po jednu ovcu izvodili iz tora i klali. Na kraju su zaklali i Pištu, našeg već ostarelog magarca. Majka, brat i ja smo plakali, a otac je okamenjenog lica samo gledao. Bujtari su ležali kraj očevih nogu, besno režali i čekali očev znak da napadnu koljače. Kako znaka od oca nije bilo, režanje se pretvorilo u bolno cviljenje, a tela su im drhtala. Bujtari su za svojim stadom i za Pištom, tugovali i dušom i telom. Kad su sve ovce poklali, njihova krvava i još topla tela ubacili su u jedan kamion, nas četvoro u drugi, a onda su zapalili i torove i kuću. Plameni jezici su dodirivali nebo, bujtari su sumanuto trčali oko ogromne buktinje i izbezumljeno zavijali. Kamioni su krenuli, a bujtari za njima. Vojnici su ispalili rafale i pogodili tri od pet očevih kerova. Preostala dvojica nastavili su da trče za kamionima, jedan je trčao na tri noge i zaostajao.

 

Na železničkoj stanici u Mohaču, dok su nas ukrcavali u vagone, poslednji očev bujtar se odnekud prikrao i lizao očevo krvavo stopalo. Teška vojnička cokula pogodila ga je u slabine. Voz je krenuo. Poslednje čega se sećam iz kraja mog destinjstva je očev verni bujtar, kako iscrpljen trči pored našeg vagona.

 

 

 

 

U logoru su nam prvog dana na podlaktice istetovirali brojeve. Majka je, kao da nas na našem salašu podučava, rekla da je moj broj najmanji, bratov za jedan, njen za dva, a očev za tri broja veći od mog broja. Još je rekla, ako nas razdvoje, da to zapamtimo. Razdvojili su nas istog dana. Majka i otac su odvedeni u radni kamp i nikad ih više nisam videla. Brat i ja odvedeni smo u pomoćne, medicinske barake.

 

 

 

 

Moj brat nije imao sreće, raspoređen je u grupu na kojoj su nacisti ispitivali novu vrstu bojnih otrova. Stradao je posle desetak dana.

 

 

 

 

 

 

Ja sam, eto, preživela.

 

 

 

 

 

Bolna sećanja na logor sam potisnula, a sačuvala samo lepe uspomene na oca, majku, brata i detinjstvo na salašu. Ipak, u nemirnim noćima, još uvek čujem tužno zavijanje očevih bujtara dok naš salaš gori i vidim vlažne smeđe oči onog poslednjeg, kako trči uz voz koji juri u pakao.

Atačmenti



Komentari (46)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

gagas77 gagas77 11:07 27.01.2009

bez reci

samo preporuka
papaja papaja 11:18 27.01.2009

Re: bez reci

takodje
Ninoslav Randjelovic Ninoslav Randjelovic 11:08 27.01.2009

Eeeej, Jeremija.....

Rajska prica na paklenu temu...
marco_de.manccini marco_de.manccini 11:17 27.01.2009

Re: Eeeej, Jeremija.....

u pravo vreme
natasavb natasavb 11:40 27.01.2009

Re: Eeeej, Jeremija.....

Rajska prica na paklenu temu...

bas tako.
medjutim92 medjutim92 12:13 27.01.2009

Ovo su price kojima se sredjuju nacisti..

.. kao sto neke druge ruzne price koje kruze mogu mnogo toga da pokvare, tako i ovakve price mogu da objasne mnogo toga o pravoj prirodi onih "kod kojih bi se barem znao neki red"..

preporuka
djole63 djole63 12:35 27.01.2009

Malo se sta moze reci ...

Ne ponovilo se nigde na svetu ...
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 12:47 27.01.2009

Лепо...

... си испричао туђу причу, која је тиме постала наша.
jeremija92 jeremija92 12:58 27.01.2009

Re: Лепо...

Ni jedan covek nije Ostvo, sam po sebi celina;
svaki je covek deo Kontinenta, deo Zemlje;
ako Grudvu zemlje odnese More, Evrope je manje,
kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo Posed tvojih prijatelja ili tvoj;
smrt ma kog coveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvacen covecanstvom.
I STOGA NIKAD NE PITAJ ZA KIM ZNONO ZVONI; ONO ZVONI ZA TOBOM.


Džon Don, pesnik, XVII vek
bogumilaf bogumilaf 20:43 27.01.2009

Re: Лепо...

jeremija92
Ni jedan covek nije Ostvo, sam po sebi celina;
svaki je covek deo Kontinenta, deo Zemlje;
ako Grudvu zemlje odnese More, Evrope je manje,
kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo Posed tvojih prijatelja ili tvoj;
smrt ma kog coveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvacen covecanstvom.
I STOGA NIKAD NE PITAJ ZA KIM ZVONO ZVONI; ONO ZVONI ZA TOBOM.


Džon Don, pesnik, XVII vek


Ovi stihovi Dzona Dona koje je Hemingvej stavio na pocetak svog romana "Za kim zvona zvone" , zapravo suvise sofisticirano zvuce u realnom svetu... Limeni dobosi imaju mnogo jaci zvuk, nazalost...
Goran Vučković Goran Vučković 01:17 28.01.2009

Re: Лепо...


Ovi stihovi Dzona Dona koje je Hemingvej stavio na pocetak svog romana "Za kim zvona zvone" ,

It tolls for thee.

Nikad mi nije bilo baš jasno zašto su naslov Hemingvejeve knjige preveli u srpski u množini (zvono zvoni - zvona zvone)...
jednatanja jednatanja 13:39 27.01.2009

Šta reći...

divno ispričano Jeremija, kao i uvek...

Prvi put za mene stradanje Jevreja postalo je lično kad sam uzela u ruke knjigu "Poginuli u NOB" iz našeg malog grada, da bih u njoj pronašla ime svog deda-ujaka. Našla sam mu ime, opkoljeno stranica za stranicom, jevrejskim imenima...Isuse, da li sam mogla pretpostaviti da je u našem malom gradu ikada bilo toliko Jevreja? Nikada, ali nikada...
tigrks tigrks 13:53 27.01.2009

bujtari

Ja,
eto ništa.
Samo me nešto boli...
A ne znam gde.
tigrks tigrks 13:55 27.01.2009

Re: bujtari

I naravno
PREPORUKA!
Budimac Budimac 14:00 27.01.2009

Hvala ti Jeremija

...
rastinjak rastinjak 14:24 27.01.2009

Re: Hvala ti Jeremija



Snažna priča
margos margos 14:23 27.01.2009

....

Uvek se pitam kako su bili tako tihi i krotki ti ljudi...? Šta bi se desilo da je pustio pse na vojnike? Da se pobunio? Da... ne znam ni sama šta... Da li bi tada iko preživeo? Da li bi ti čuo tu priču? Da li bi je napisao? Da li bi postala naša, kako reče Brajović?

Da... Boli. :((
Blade Runner Blade Runner 15:44 27.01.2009

Re: ....

Da... Boli. :((

Svaki put...
debora debora 16:07 27.01.2009

divna, tuzna prica

Divna, tuzna prica. Samo toliko....
dali76 dali76 16:43 27.01.2009

....

Isvaki put bol, osjecaj poraza i..gnev….
Da se ne zaboravi….sramota… ljudska
Jelica Greganović Jelica Greganović 19:46 27.01.2009

Čast,

poštovanje i
nezaborav.

taube taube 19:46 27.01.2009

'' obični ljudi''

značajni likovi prošlosti uvek su '' heroji'':vladari, vođe, ratnici, proroci, spasioci, egzekutori,veliki rušitelji i graditelji. oni su ostavili svoja imena kao lako uočljive znake na putevima vremena dok su ostali potonuli u zaborav povučeni svojom '' običnošću''. '' Obični ljudi su stanovnici donjih spratova istorijske stvarnosti''-prof dr Milan Ristović
ovaj tekst mi je otkrio te obične ljude, zaturene usred velikog ratnog nereda, koji se svakodnevno hranio hiljadama sličnih sudbina. saznali smo za jednu od mnogih.
predivno napisano,
lepe slike na početku teksta i ne tako lepe na kraju...
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:06 27.01.2009

Re: '' obični ljudi''

Ti obični ljudi, njihove fotografije te prosto ošamare kada gugluješ reč holokaust. Strahota. Gomile ljudskih bića, ljubavi, radovanja, žalosti, veselja, života svedenog na hrpu žalosnih, uvredljivo izmučenih ljudskih tela. Smrt lično.
Ma koliko strašno izgledalo, ovo je to i ne sme da se zaboravi:













Bojim se da nema reči koje bi mogle da opišu ovu strahotu ljudskog roda.
jeremija92 jeremija92 21:41 27.01.2009

Re: '' obični ljudi''

Jasenovac

jeremija92 jeremija92 21:43 27.01.2009

Re: '' obični ljudi''


Serbian children from KZ camp Jasenovac


49 41 49 41 03:11 28.01.2009

Re: '' obični ljudi''

jeremija92

Serbian children from KZ camp Jasenovac



Neki nisu stigli ni do Jasenovca,

...isprica mi Ona svoju zivotnu pricu.

Leto 92. je bila pakleno u Beogradu. Izvukao sam svoju malu familiju do Topcidera, da izdahnemo zadah asfalta i udahnemo, makar mali miris suma.
Usput optrcim nekadanju-privremenu zgradu fakulteta; radi secanja i da vidim koliko ju je zub vremena najeo. Konstatujem da su i kaskadne bazene ispred muzeja zasuli zemljom.
Natrcim na staricu sedi u bastenskoj stolici u blizini zgrade. Ukratko joj objasnim; ko sam, sta sam, odakle sam.

Uzdahnu starica na moju kratku -pretstavku.

Sad' cu ja vama reci svoju zivotnu.
Pre i za vreme rata smo ziveli u Dalmaciji u selu (?!?). Culo se da ce nam ustase upasti u selo. Meni je bilo 4, sestri 2, bratu 7.
Otac je zvao italijanskog oficira telefonom, otac je govorio italijanski; molio ga je da nesto ucini za nas, da nas spase.
Italijansji oficir je seo u kamion, strpao nas u njega i pod punom brzinom izleteo iz sela, koje vec gorelo i bilo opasano bodljikavom zicom. Probio je kamionom improvizovanu ogradu.
Tako smo jedino mi preziveli u tom selu, zavrsi Ona svoju zivotnu.
miloradkakmar miloradkakmar 21:26 27.01.2009

Od idile do pakla !?


Od idile do pakla stvorenog ljudskim bezumljem.
Snažno i potresno sećanje i svedočenje.
Unfuckable Unfuckable 21:39 27.01.2009

moj otac je

trebalo da završi na sličan način....
čekalo je da se dogodi samo, ali .....nekoliko dobrih i rešenih ljudi, malo umešnosti u editovanju crkvenih knjiga i malo sreće - poravnalo je stvar
Džeremaji dati preporuku postaje svakodnevna blogorutina

ps : bujtari....sjajna reč
Jelica Greganović Jelica Greganović 00:23 28.01.2009

bujtari

Pokušavam da nadjem zajedničko sa krajem koji jako liči na kraj o kome piše Jeremija - slovenačko Prekmurje. Slovenačka reč za kuću je i bajta. A u slovenačkom Prekmurju je - bujta. Jedan od specijaliteta iz tog kraja je "bujta repa", jelo koje se sprema u jesen od repe, kod nas je to stočna repa.
Dakle, tu negde bi trebalo da veza izmedju bujtara i bajti - bujti...kućni psi, psi koji pripadaju kući i čuvaju je...
margos margos 00:23 28.01.2009

Re: moj otac je

Mog dedu je iz transporta za Jasenovac izvukao Pavelićev doglavnik Ante Vokić, samo zato što je moja baka bila ubedljiva, a bili su susedi u Sarajevu. Za nekoliko dana je potpuno posedeo.Potom su izbegli za Mostar, gde su proveli rat lakše, zahvaljujući tome što je baka bila polu Talijanka.


jeremija92 jeremija92 21:19 28.01.2009

Re: moj otac je

Unfuckable

ps : bujtari....sjajna reč

Jelica Greganović

Dakle, tu negde bi trebalo da veza izmedju bujtara i bajti - bujti...kućni psi, psi koji pripadaju kući i čuvaju je...


Bujtar, ponegde pujtar, a češće pulin, je ime pasmine domaćih kućnih pasa i pasa ovčara, uobičajeno u Baranji, Slavoniji, Sremu... divna stvorenja.
U Hrvatskoj su ih prisvojili kao samo njihovu pasminu i registrovali pod imenom hrvatski ovčar. Ipak, reč je o rasi raširenoj po čitavoj Panoniji, dakle panonskim ovčarima. Ovi na slici su iz Vojvodine.



vishnja92 vishnja92 21:40 27.01.2009

hvala

jeremija.
mirelarado mirelarado 23:58 27.01.2009

Hvala

Jeremija što si ovu bolnu priču podelio s nama. Žrtve holokausta ne smemo zaboraviti.
aramon aramon 02:55 28.01.2009

Samo

Lep prikaz ZIVOTA.

Logor nije bitan, bitan je salas koji nije izgoreo u logoru.
bauer. bauer. 06:54 28.01.2009

...

Perfektno.
darkonduty darkonduty 15:34 28.01.2009

........

Jedna preporuka je toliko mala....
jeremija92 jeremija92 21:08 28.01.2009

Dan sećanja

Zahvaljujem se svima koji su pročitali, preporučili i komentarisali post.


NNN NNN 21:50 28.01.2009

I mnogo gore priče

sam čula.. i opet me svaka nanovo potrese do suza.. i uvek se zapitam: Pa da li je moguće da, mi ljudi, razumna bića, ništa nismo naučili?
BFN
I zaista, nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom.
jeremija92 jeremija92 22:44 28.01.2009

Re: I mnogo gore priče

Mene uvek iznova zaprepasti činjenica da nevini ljudi, samo zato što su rođeni kao pripadnici jedne grupe, nacije, religije, rase ili boje kože tragično stradaju, a da prethodno nisu imali baš nikakvu mogućnost izbora, niti su bili u prilici da odlučuju o svojoj pripadnosti.
Čovekov razum je, očito, ograničen, jer da nije, tragedije poput holokausta i genocida ne bi se ponavljale iznova i iznova.
NNN NNN 23:25 28.01.2009

Re: I mnogo gore priče

Čovekov razum je, očito, ograničen

Ili poražavajuće izopačen, čini mi se ponekad. Ni kod jedne druge životinjske vrste ne postoji nasilje radi nasilja samog... samo kod čoveka... bića, navodno, stvorenog po liku Božijem... Nekad mi se čini da smo nedostojni oba porekla.. i onog evolutivnog, i onog (u koje ne verujem, ali verujem da ima onih koji veruju) kreacionističkog.
BFN
jeremija92 jeremija92 00:08 29.01.2009

Re: I mnogo gore priče

Životinje ubijaju nesvesno, u samodobrani i radi samoodržanja, gotovo nikad pripadnike svoje vrste.
Jedino čovek ubija svestan posledica svog čina.
Milutin Milošević Milutin Milošević 00:39 30.01.2009

Tužno

I lepo napisano
jeremija92 jeremija92 00:26 31.01.2009

Re: Tužno

Milutin Milošević
I lepo napisano

vladimir petrovic
Kao i uvek kada su ti priče u pitanju, Jeremija, čitam ih sa zanimanjem i uzbudjenjem. I tužne priče bude visoka osećanja. Hvala.


Hvala i vama.
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:00 30.01.2009

Lepo ispričano

Kao i uvek kada su ti priče u pitanju, Jeremija, čitam ih sa zanimanjem i uzbudjenjem. I tužne priče bude visoka osećanja. Hvala.
crossover crossover 15:31 02.02.2009

Хвала Јеремија

Моји су се два пута за длаку спасили од сличне судбине. Само су им запалили кућу.
Лепо си испричао ову причу.
jeremija92 jeremija92 16:00 02.02.2009

Re: Хвала Јеремија

crossover , hvala i tebi na komentaru.
Mnogo je spaljenih kuća i uništenih života.
Ne smemo ih zaboraviti.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana