"Život je kao fudbal. Lako je zabiti gol. Treba znati igrati po pravilima.“
Fiti Martinez, junak španske TV serije Porodica Serano
Đorđe Vukadinović, urednik NSPM i kolumnista Politike, objavio je danas tekst pod naslovom „Sami smo krivi,“ za koji će neki reći da je postigao i neki gol. Tekst zaslužuje pažnju jer ogoljuje dve stvari. Prvo, način na koji Vukadinović vidi savremeni politički zapad i njegov odnos prema Srbiji –kao siledžiju Đuru, sklonog ciničnom iživljavanju. Vukadinović je lukavo pokušao da uvali svoju viziju iste i onima koji ne smatraju da je politka zapadne međunarodne zajednice usmerena protiv Srbije, na osnovu naše „navodne zabrinutosti“ koju smo iskazali povodom „nešto oštrije retorike koju poslednjih nedelja deo vlade oko premijera Koštunice koristi da bi izrazio svoje protivljenje zbog sve otvorenijeg insistiranja SAD i nekih članica NATO na nezavisnosti Kosova i Metohije“. Vukadinović implicira da oni koji stav političkog zapada prema Srbiji vide kao racionalan i otvoren pod određenim prihvatljivim i korisnim uslovima, sa njim u stvari imaju jedan patološki, sado-mazohistički odnos. „E, upravo ova vrsta ciničnog iživljavanja pada mi na pamet dok slušamo komentare povodom nešto oštrije…” Vukadinović vrlo jasno iznosi i svoj analitičarski, ne-psihijatriski, pogled na politiku savremenog političkog zapada prema Srbiji:“ Kao da ta politika nije već godinama okrenuta tako i to bez obzira koliko se ovdašnja politička elita trudila da to promeni.” Drugo, autor i sam priznaje postojanje suprotnosti—političkog istoka. „Naime, nema nikakve sumnje da se havarisani srpski državni brod polako naginje ka istoku.”
No, da vidimo da li je u spomenutom tekstu bilo faula, ofsajda, igranja rukom, autogolova i drugog. Pri tome se neću šire osvrtati na već tradicionalno karikaturalni način kojim Vukadinović opisuje sve koji se usude da imaju suprotan stav od onoga koji on i slični proklamuju. To smatram stilom, a on mi je u analitici društvenih dešavanja manje bitan od onoga što autor zaključuje. No, Vukadinović vrlo vešto pod maskom karirkaturalnosti opisa političkog neistomišljenika uvaljuje sasvim netačne polazne premise o njima ili o društvenim okolnostima, koje uzima za datost. Tako se uveliko vara publika, a to smatram samodiskvalifikacijim vlastitih nalaza. „Ono što me, međutim, fascinira jesu navodno zabrinuti komentari da bi ova oštra retorika mogla da nam pokvari pregovaračke pozicije, ugrozi bezbednost kosovskih Srba i, recimo, politiku Sjedinjenih Država i Velike Britanije okrene protiv nas. “ Setite se, u ostalom, i portreta jednog Vukadinovićevog prijatelja, koga je opisao pre par meseci na istom mestu. Kod Vukadinovića se, takođe, primećuje i sarkastičan odnos prema svakome ko se mimo njega i saradnika uopšte trzne da otvori temu, iznese stav, kao da su analitika i komentarisanje društvenih dešavanja u nas njegov monopol. “ No, interesantno je da će se u Srbiji uvek naći zavidan broj onih koji su iskreno ili kobajagi ubeđeni kako se Veliki brat („Đura”) upravo spremao da nam oprosti to što nas je tukao/bombardovao i da konačno uvaži naše legitimne interese na Kosovu i u Republici Srpskoj.” Ili je razlog takvog obraćanja javnosti, koje nije u skladu sa njegovim tezama, zato što se to „radi po zadatku.“ Takav pristup govori o određenoj dozi nesigurnosti u snagu vlastitih argumenta ili u kvalitet proizvoda—tekstova, intervjua i analiza, što za posledicu ima seriju faulova i žutih kartona. Stvar taktike, psihološkog zastrašivanja ili omalovažavanja protivnika, ali ne i strategija koja može iznedriti pobedu.
Karakteristično je da tekst vrvi od previda i netačnosti, koje nemaju veze sa profilom oponenta u diskusiji ili političkog oponenta, već su faktičke prirode. Autogol za autogolom usled loše pripreme ili potcenjivanja protivnika. Autor, na primer, previđa da ako su ikad i postojali “(anti)pravoslavni mit i recidiv stare austrougarske fobije” oni prijemom : Poljske, Grčke, Bugarske, Češke i Slovačke u NATO i EU gube svoj smisao kao argument za opise uticaja geopolitičkih trendova na region, pa nadalje. Vukadinović, namerno ili ne, pogrešno tvrdi da: “Nipošto ne treba zanemariti faktor političke, mentalne i medijske inercije zahvaljujući kojem je perpetuirana jedna pojednostavljena crno-bela slika u kojoj je Srbima još na početku dodeljena uloga „loših momaka” i koje se oni ni do danas nisu oslobodili.” Ako se samo prisetimo sa koliko nas je entuzijazma, a tu podrazumevam i politiku uslovljavanja jer ona podrazumeva određena očekivanja, zapadna međunarodna zajednica dočekala u oktobru 2000, pa ponovo podržala posle atentata na premijera Đinđića, ako se setimo da je Vojislav Koštunica bio državnik godine u tom periodu, teško da se može reći da je na sceni sve vreme vladao jedan isti stereotip o Srbima kao lošim momcima. Sad, što smo sliku posle atenata na premijera Đinđića vrlo brzo počeli da vraćamo na onu od pre 2000, zaista smo sami krivi.
Vukadinović, takođe, negira postojanje čitavog jednog istorijskog perioda u kome je SFRJ imala odlične odnose sa SAD, između ostalog zato što nije bila viđena ko sovjetska ekspozitura kad kaže: “ Osim toga, tu je za Amerikance nipošto beznačajan ideološki momenat, shodno kome je Srbija viđena kao poslednji bastion komunizma u ovom delu sveta, a čemu su, pošteno govoreći, pored uspešne hrvatske i slovenačke propagande, mnogo doprinele i fantazmagorije Mirjane Marković, Miloševićevo nepotrebno oklevanje sa uvođenjem višestranačja, kašnjenje u skidanju komunističkih simbola i slično.” Imajući u vidu trenutak kada je u Srbiji počela vlasnička transformacija nad sredstvima za proizvodnju, koliko je kratko trajao Miloševićev embargo na višestranačje i koliko je providna bila Mirina levičarska skribomanija, pogotovu kad se uporedi sa privatnom imovinom članova njene stranke, ovaj se Vukadinovićev pokušaj da Srbiju predstavi kao poslednji bastion komunizma, pogotovu što se gro spomenutih stvari dešavao posle pada Berlinskog zida, zaista predstavlja analitičarski autogol. U trenutku kada se u javnosti pojavilo nešto više stavova i argumenata koji pobijaju njegove standardne teze ili pitanja na koje nema argumentovane odgovore, Vukadinović poseže, u spomenutom tekstu, za u analitici nedozvoljenim doping sredstvima, onome što se u 21 veku smatra nedopuštenim i u kreiranju ideologija i politika- shvatanju svog naroda kao žrtve, nikad kao egzekutora. Otužno opšte mesto svakog šovinizma. Vukadinović sadašnji odnos Srbije sa zapadnom međunarodnom zajednicom ovako opisuje: ” Iako je u ovom pogledu teško praviti neku pouzdanu top-listu, mislim da opisani model predstavlja jednu od najtežih vrsta psihofizičkog nasilja i maltretmana. Naime, ovde se žrtva ne samo konkretno nepravedno kažnjava uskraćivanjem onoga do čega joj je stalo i na šta, očigledno, polaže legitimno pravo, nego se još i dodatno psihički kinji sugerisanjem kako je na neki način upravo ona – dakle, žrtva – sama kriva za ono što joj se dešava. Više puta ponavljana teza o “nepravednom” uskraćivanju Srbije kada su njene, pre svega evropske, integracije u pitanju u funkciji je zamagljivanja činjenice da vladajuća elita u Srbiji neće ili nije u stanju da svoje političke ciljeve uskladi sa spomenutim vrednostima, i kao takve ih ponudi biračima. Odgovornost za srpsko tranziciono tumaranje Vukadinović prebacuje na drugog—spoljnog neprijatelja—Velikog brata Đuru. Kao da je Srbija ravnopravno i od početka učestvovala u mukotrpnom stvaranju političko-ekonomskog projekta Evropske unije na jasnim ideološkim i socijalnim osnovama, ili kao da je članstvo u EU po automatizmu garantovano svakome kome padne na pamet, pa i Srbiji koja glorifikuje haške optuženike. Pravo koje joj siledžija Đura, trenutno, uskraćuje. Crveni karton.
Što se mene tiče, Vukadinović je zaslužio i suspenziju iz bilo kakavog daljnjeg takmičenja zbog sledećeg:“ No, ne treba imati iluzija, glavni i najveći razlog zbog kojeg smo u poslednjem deljenju političkih karata na Balkanu prošli tako kako smo prošli ipak leži u činjenici da smo na neki način platili ceh predrasudi da su Srbi, kada se sve sabere i oduzme, ipak samo produžena ruka ruskih strateških interesa, “ kaže Vukadinović. Ova konstatacija potpuno marginalizuje razmere zločina koji su se dešavali i amnestira njihove počinioce. Sam je kriv.
Nije problem što Vukadinović zaslužuje suspenziju kao politički analitičar; problem je što je on glasnogovornik-centarfor- desnog krila vlade Srbije, a što je Srbiji suspenzija iz političke Evrope ono što joj je najmanje potrebno.