Zovem te, da li me cujes!

Bile su zajedno te dvije jedinke. Nisu se razdvajale, cak ni zarezom. Stropostalo se vrijeme na njihova ramena prepuno mrznje. Zvale su se, gledale su se. Nisu progovarale. Samo su nijemo plakale dusom i cekale, cekale su da ih sabere izgubljeno. Tragom za prosloscu kroz tunele dalekog ja. Izlazom kroz neznano da znanjem saberu se, jer mrznja se mrzi iz neznanja. O daleki svijete moj, donesi mi mene da ne diram drugog svoga ja. Nedostaje mi moj prijatelj, koji se osjeca isto kao i ja. Odnesi, podnesi, zaobidji, zaokreni naglavacke ovaj svijet i mene da se nadjemo u praznovjernim sukobima i razmotrimo nasu mrznju. Predugo vec skapavam nad sobom ne mogu ni da te se sjetim stari moj. Ja sam kao ti daleko od sebe, a jos isto kao i od tebe. Premudra mudrosti vjekova iza nas nadjimo se na istom mjestu kao prije 1000 godina, da se nadjemo ja i prijatelj moj.