Na sutrašnji dan prije 30 godina (1. februara 1979.), ajatolah Homeini se vratio u Iran, a to je bio glavni simbolički događaj iranske (islamske) revolucije. Trideset godina kasnije, Iran ponovno postaje jedno od centralnih pitanja globalne politike. U američkim predsjedničkim izborima prošle godine, pitanje odnosa prema toj zemlji bilo je ono oko kojeg su se dvojica kandidata (Obama i McCain) najviše razlikovali. Prekjučerašnji britanski „Guardian" otkrio je i da je novi američki predsjednik već pripremio plan otopljavanja američko-iranskih odnosa, kojim bi se radikalno odmaklo od dosadašnje politike stalnih napetosti. Zašto je sve to važno? Zašto upravo Iran - i upravo sada - dolazi u središte američke vanjske politike?
Više je razloga za to.
Prvo, islamska je revolucija (započeta prije točno trideset godina) uspostavila dotad neviđeni tip političkog sistema - kojeg se može opisati kao dualizam s elementima demokracije i teokracije. Ideja da se „republika" može povezati s „islamom" (pa da je zemlju moguće nazvati Islamskom Republikom), tada je prvi put promovirana. Spoj teokratskog (islamističkog) i demokratskog nigdje drugdje nije zaživio: u Turskoj postoji republika, ali je islamski element namjerno isključen iz nje. Taj dualistički sistem postao je ubrzo jedna vrsta ideala za druge islamiste, koji nisu nužno zastupali interese vladajućih oligarhija i monarhija, nego su „jahali" na valu narodnog otpora (najčešće prozapadnim, odnosno proameričkim) vladarima u muslimanskim zemljama. Tu je, na neki način, i izvorište onoga što se danas razvilo u „islamistički pokret". Iranska je revolucija, dakle, možda (Mao Ce-Tung bi rekao: još je prerano reći) označila početak sudara između ideje „demokratsko-teokratskog islamizma" i „Zapada". Taj će sudar - naročito nakon 11 septembra 2001. - fundamentalno obilježiti suvremeni svijet.
U tom je smislu, Iran i dalje inspiracija mnogima u islamskom svijetu, pa je Americi (i mnogim drugima) od velike važnosti da ga „skrene prema sebi". Uspije li od Irana učiniti saveznika, a ne protivnika, Amerika će zadati golem udarac islamistima u cijelom svijetu. Eventualno okretanje Irana prema Americi dovelo bi do promjene odnosa snaga u vrlo kaotičnim regijama, kao što su Golfski zaljev, i Srednji (odnosno „Bliski") Istok. Iran je, naime, ključna zemlja želi li se dugoročna stabilizacija Iraka. Teheran je, zapravo, jedini „pobjednik" u američko-iračkom ratu. Amerika mu je uklonila starog neprijatelja (Sadama Husseina), a potom mu omogućila značajnu infiltraciju - vjersku, političku i ideološku - u okupirani Irak. Svrgnućem Sadama Husseina, i neuspjehom američke invazije na Irak, Iran se pojavljuje kao zemlja s najvećim utjecajem - naročito među iračkom šijitskom populacijom. Amerika, dakle, treba pomoć Irana, želi li dugoročno stabilizirati Irak, te se iz njega u miru povući. Ona se neće povući iz Iraka, sve dok ne bude sigurna da se u njega neće odmah po tom povlačenju „useliti" neki njoj neprijateljski Iran.
Drugo, svojim radikalnim izjavama - a još više eventualnim namjerama da postane nuklearna sila - Iran predstavlja opasnost za Izrael, te ga se često koristi kao glavni „izgovor" za akcije koje Izrael poduzima protiv Palestinaca. Promjena iranske vanjske politike - i njegovo eventualno približavanje Americi - imalo bi velikog utjecaja na odnose na Srednjem Istoku, a Obaminoj vanjskoj politici bi ponudila priliku da izravnije pritisne obje strane u konfliktu. Islamisti na Srednjem Istoku osjećali bi se oslabljenima, a Izrael ne bi više mogao koristiti upozorenje na iransku opasnost kao sredstvo opravdavanja svoje politike prema Palestincima.
Treće, i sam je Iran danas zemlja koja balansira između dva - po mnogo čemu oprečna - elementa svog političkog identiteta: demokracije i teokracije. Njegova je ustavna struktura utemeljena na ideji „paralelizma", pa osim predsjednika Republike (sada Mahmuta Ahmedinedžada) postoji i vrhovni vođa, ajatolah Hamenei. Hamenei je - a ne Ahmedinedžad - ključna ličnosti Irana, pa je Obamin plan i usmjeren prema njemu. Dualizam, međutim, nije samo stvar političke strukture, nego i šire, društvene. Teheran je, kažu oni koji ga dobro poznaju, grad koji je danju „islamistički" a noću „zapadnjački". On u tom smislu podsjeća na nekadašnju Istočnu Evropu (točnije: Poljsku), koju je Lech Wallesa usporedio s „rotkvicom": izvana crvena, a iznutra bijela. Iran ima nezanemariv demokratski potencijal - dijelom razvijen za vrijeme modernizacijskih akcija nekadašnjeg Šaha, a dijelom i zbog goleme iranske dijaspore - pa je pitanje hoće li taj demokratski potencijal u jednom trenutku ući u izravni sudar s teokracijom.
Dođe li do pada teokracije - ili do njenog značajnog marginaliziranja - postavit će se pitanje: kojim će smjerom krenuti iranska vanjska politika? Na tu se situaciju, izgleda, spremaju i Amerika i Rusija, a vjerojatno i druge dvije važne zemlje u toj regiji: Kina i Indija. Rusija je već poduzela važne korake - premijer Putin sreo se (još kao predsjednik, u novembru 2007.) s predsjednikom Ahmedinedžadom, te su iransko-ruski odnosi značajno napredovali. I Rusiji bi, naime, baš kao i Americi, odgovaralo slabljenje islamizma. No, istodobno, odgovaralo bi joj i da Iran ne postane baš preblizak Americi, nego da ostane na stanovitoj distanci u odnosu na Washington.
Inicijativa Baracka Obame - koji je, izgleda, spreman ući u izravne i ničim uvjetovane razgovore s Teheranom - ima, dakle, višestruke ciljeve. Ona pokušava ojačati demokratske (i time oslabiti teokratske) elemente u samom Iranu, a istodobno okrenuti Iran prema Americi (i spriječiti njegovo okretanje prema Rusiji ili Kini). Uspije li u tome, američka će vanjska politika doživjeti veliki uspjeh na samom početku Obamina mandata. Naime, postići će tri važna cilja - prvo, zadat će veliki udarac globalnom islamizmu, drugo, otvoriti će novi prostor za eventualno rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba, i treće - omogućit će brže američko povlačenje iz Iraka, bez straha da će u njega potom „ušetati" iranski teokratski poredak.
Načelnik sektora za vanredne situacije MUP-a Srbije Predrag Marić izjavio za Radio B92 da je pronađena i 16. žrtva velikih...
Drugi reket sveta Rafael Nadal istakao je da je ljut zbog prljave kampanje Francuza koji žele da diskredituju španske sportiste. ...
U noći između 1. i 2. februara nepoznati počinioci obili su magacin izdavačke kuće Mono i Manjana, u kojem se nalazi...
Bugarska će obustaviti izvoz električne energije zbog nemogućnosti da garantuje pokrivanje domaće potrošnje usled oštre...
The cold snap that has gripped Serbia has pushed the death toll to 16, Serbian Interior Ministry Emergency Situations Sector...
Opel je u ponudu modela Meriva uvrstio dva nova pogonska agregata, dok je u svim 1.4 litarskim benzinskim motorima od sada...
Želja da se bude “normalan” je razumljiva, ali to zaista može potkopati vaše seksualno iskustvo....
Vest o tome da pukotine na krilima Airbus-ovog najvećeg putničkog aviona na svetu A380 moraju biti ispitane dolazi u nevreme...