Iran 30 godina kasnije: u centru globalne politike

Dejan Jović RSS / 31.01.2009. u 14:44

Na sutrašnji dan prije 30 godina (1. februara 1979.), ajatolah Homeini se vratio u Iran, a to je bio glavni simbolički događaj iranske (islamske) revolucije. Trideset godina kasnije, Iran ponovno postaje jedno od centralnih pitanja globalne politike. U američkim predsjedničkim izborima prošle godine, pitanje odnosa prema toj zemlji bilo je ono oko kojeg su se dvojica kandidata (Obama i McCain) najviše razlikovali. Prekjučerašnji britanski „Guardian" otkrio je i da je novi američki predsjednik već pripremio plan otopljavanja američko-iranskih odnosa, kojim bi se radikalno odmaklo od dosadašnje politike stalnih napetosti. Zašto je sve to važno? Zašto upravo Iran - i upravo sada - dolazi u središte američke vanjske politike?

Više je razloga za to.

Prvo, islamska je revolucija (započeta prije točno trideset godina) uspostavila dotad neviđeni tip političkog sistema - kojeg se može opisati kao dualizam s elementima demokracije i teokracije. Ideja da se „republika" može povezati s „islamom" (pa da je zemlju moguće nazvati Islamskom Republikom), tada je prvi put promovirana. Spoj teokratskog (islamističkog) i demokratskog nigdje drugdje nije zaživio: u Turskoj postoji republika, ali je islamski element namjerno isključen iz nje. Taj dualistički sistem postao je ubrzo jedna vrsta ideala za druge islamiste, koji nisu nužno zastupali interese vladajućih oligarhija i monarhija, nego su „jahali" na valu narodnog otpora (najčešće prozapadnim, odnosno proameričkim) vladarima u muslimanskim zemljama. Tu je, na neki način, i izvorište onoga što se danas razvilo u „islamistički pokret". Iranska je revolucija, dakle, možda (Mao Ce-Tung bi rekao: još je prerano reći) označila početak sudara između ideje „demokratsko-teokratskog islamizma" i „Zapada". Taj će sudar - naročito nakon 11 septembra 2001. - fundamentalno obilježiti suvremeni svijet.

U tom je smislu, Iran i dalje inspiracija mnogima u islamskom svijetu, pa je Americi (i mnogim drugima) od velike važnosti da ga „skrene prema sebi". Uspije li od Irana učiniti saveznika, a ne protivnika, Amerika će zadati golem udarac islamistima u cijelom svijetu. Eventualno okretanje Irana prema Americi dovelo bi do promjene odnosa snaga u vrlo kaotičnim regijama, kao što su Golfski zaljev, i Srednji (odnosno „Bliski") Istok. Iran je, naime, ključna zemlja želi li se dugoročna stabilizacija Iraka. Teheran je, zapravo, jedini „pobjednik" u američko-iračkom ratu. Amerika mu je uklonila starog neprijatelja (Sadama Husseina), a potom mu omogućila značajnu infiltraciju - vjersku, političku i ideološku - u okupirani Irak. Svrgnućem Sadama Husseina, i neuspjehom američke invazije na Irak, Iran se pojavljuje kao zemlja s najvećim utjecajem - naročito među iračkom šijitskom populacijom. Amerika, dakle, treba pomoć Irana, želi li dugoročno stabilizirati Irak, te se iz njega u miru povući. Ona se neće povući iz Iraka, sve dok ne bude sigurna da se u njega neće odmah po tom povlačenju „useliti" neki njoj neprijateljski Iran.

Drugo, svojim radikalnim izjavama - a još više eventualnim namjerama da postane nuklearna sila - Iran predstavlja opasnost za Izrael, te ga se često koristi kao glavni „izgovor" za akcije koje Izrael poduzima protiv Palestinaca. Promjena iranske vanjske politike - i njegovo eventualno približavanje Americi - imalo bi velikog utjecaja na odnose na Srednjem Istoku, a Obaminoj vanjskoj politici bi ponudila priliku da izravnije pritisne obje strane u konfliktu. Islamisti na Srednjem Istoku osjećali bi se oslabljenima, a Izrael ne bi više mogao koristiti upozorenje na iransku opasnost kao sredstvo opravdavanja svoje politike prema Palestincima.

Treće, i sam je Iran danas zemlja koja balansira između dva - po mnogo čemu oprečna - elementa svog političkog identiteta: demokracije i teokracije. Njegova je ustavna struktura utemeljena na ideji „paralelizma", pa osim predsjednika Republike (sada Mahmuta Ahmedinedžada) postoji i vrhovni vođa, ajatolah Hamenei. Hamenei je - a ne Ahmedinedžad - ključna ličnosti Irana, pa je Obamin plan i usmjeren prema njemu. Dualizam, međutim, nije samo stvar političke strukture, nego i šire, društvene. Teheran je, kažu oni koji ga dobro poznaju, grad koji je danju „islamistički" a noću „zapadnjački". On u tom smislu podsjeća na nekadašnju Istočnu Evropu (točnije: Poljsku), koju je Lech Wallesa usporedio s „rotkvicom": izvana crvena, a iznutra bijela. Iran ima nezanemariv demokratski potencijal - dijelom razvijen za vrijeme modernizacijskih akcija nekadašnjeg Šaha, a dijelom i zbog goleme iranske dijaspore - pa je pitanje hoće li taj demokratski potencijal u jednom trenutku ući u izravni sudar s teokracijom.

Dođe li do pada teokracije - ili do njenog značajnog marginaliziranja - postavit će se pitanje: kojim će smjerom krenuti iranska vanjska politika? Na tu se situaciju, izgleda, spremaju i Amerika i Rusija, a vjerojatno i druge dvije važne zemlje u toj regiji: Kina i Indija. Rusija je već poduzela važne korake - premijer Putin sreo se (još kao predsjednik, u novembru 2007.) s predsjednikom Ahmedinedžadom, te su iransko-ruski odnosi značajno napredovali. I Rusiji  bi, naime, baš kao i Americi, odgovaralo slabljenje islamizma. No, istodobno, odgovaralo bi joj i da Iran ne postane baš preblizak Americi, nego da ostane na stanovitoj distanci u odnosu na Washington.

Inicijativa Baracka Obame - koji je, izgleda, spreman ući u izravne i ničim uvjetovane razgovore s Teheranom - ima, dakle, višestruke ciljeve. Ona pokušava ojačati demokratske (i time oslabiti teokratske) elemente u samom Iranu, a istodobno okrenuti Iran prema Americi (i spriječiti njegovo okretanje prema Rusiji ili Kini). Uspije li u tome, američka će vanjska politika doživjeti veliki uspjeh na samom početku Obamina  mandata. Naime, postići će tri važna cilja - prvo, zadat će veliki udarac globalnom islamizmu, drugo, otvoriti će novi prostor za eventualno rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba, i treće - omogućit će brže američko povlačenje iz Iraka, bez straha da će u njega potom „ušetati" iranski teokratski poredak.



Komentari (112)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Dejan Jović Dejan Jović 23:42 31.01.2009

Re: lep entry, gos'n Dejane!

Hvala, gosp. Fuchs.

Ne znam da li vjerujem ili ne da će biti velikih promjena - samo im se nadam, tj. htio bih da se dogode. Pa ipak, mislim da sam u ovom odlomku kojeg citirate koristio samo i isključivo kondicional ("bi" ) - nisam rekao: omogućit će mu, nego "omogućilo bi mu", ili "ponudilo bi mu priliku" - dakle, "ako želi", samo u tom slučaju... E, sad, hoće li sve ostati na "prilici" ili će je htjeti iskoristiti, to stvarno nitko od nas ne zna, a možda ne zna ni on.
vladimir petrovic vladimir petrovic 23:51 31.01.2009

Re: lep entry, gos'n Dejane!

Srdjan Fuchs
...ja lično mislim i osećam da kriza relacija na bl-istoku ne samo da neće biti demontirana tokom obamine vladavine, nego da će biti produbljena još više.


Ja, takodje, imam takav presantiman. Nažalost.
akasting akasting 04:26 01.02.2009

Kritika

Ochekivao sam neshto vishe od prostog ukrshtanja i preprichavanja novinskih naslova.

U referencama na Obaminu 'novu politiku' niste odmakli dalje od 'povrshnog pogleda' (na dodushe 'povrshnu politichko-medijsku' aktivnost).
U prikazu Iranskog drushtva, takodje, niste ni zagrebali povrshinu dublje od relativno popularne simplifikacije 'dualizma' onoga shto bi na zapadu rado voleli da vide kao 'drushtvo u tranziciji ka sekularnom, zapadnom modelu i vrednostima', takodje available na svakom shtandu popularne beleteristike i zute shtampe. Ni analiza blisko istochnog konteksta nije dalje odmakla.

Voleo bih da ovo shvatite kao konstruktivnu kritiku.
Dejan Jović Dejan Jović 07:54 01.02.2009

Re: Kritika

Ja bih je shvatio kao konstruktivnu, kad bih vidio u čemu je konstruktivna. No, ovako je shvaćam više kao "kritiku svega postojećeg".
Out of Beirut Out of Beirut 17:50 01.02.2009

posledice dogadjaja

Mao Ce-Tung bi rekao: još je prerano reći)


http://www.google.com/search?hl=en&client=firefox-a&rls=org.mozilla%3Aen-US%3Aofficial&hs=Ucf&q=zhou+enlai+french+revolution&btnG=Search

(Ja volim da vidim cele linkove)

početak sudara između ideje „demokratsko-teokratskog islamizma" i „Zapada". Taj će sudar - naročito nakon 11 septembra 2001. - fundamentalno obilježiti suvremeni svijet.


Taj je sukob ostavio veliki pecat na diskurs brbljajucih slojeva zapadnog drustva (tzv. chattering classes). Ali svi bi trebali da znamo, on nije ni izbliza fundamentalniji od problema socijalnih razlika u svetu, problema zivotne sredine, uspona Dalekog Istoka, globalne kompjuterizacije i internetizacije... Zar se vi ne slazete s ovim?
nesha92 nesha92 20:13 01.02.2009

svaka cast

sigurno jedna od najboljih analiza.
Hamenei je - a ne Ahmedinedžad - ključna ličnosti Irana, pa je Obamin plan i usmjeren prema njemu

Meni to lici na veoma klizav teren i kakav ce uspeh misija imati zavisice pre svega od odnosa Obama-Putin da ne kazem Medvedev ( mada sam navijacki stavio Obamu na prvo mesto a stvarnost je drugacija - bar u tom regionu)
Ne bi me zacudila ni trgovina uticaja - ja tebi Avganistan ti meni Iran.
Mislim da precenjuejte ulogu Kine i Indije u regionu i da one sluze (i pristaju na to ) samo kao dobar ulog u pregovaranjima.
Kako god bude Iran je imao ponajvise razloga da proslavi pobedu Baraka Obame...

ed_novipazar ed_novipazar 03:22 02.02.2009

!

Dejan Jović
Ed, ne, ne. Upravo radim razliku između "islama" i "islamizma". Islamizam je -izam, tj politička doktrina (spoj ideologije i akcije) koja ima za cilj da uspostavi poredak koji bi u prvom redu vodio računa o islamskim vrijednostima i interesima, a tek onda (ako) o ostalome, npr. o demokraciji, o individualnim pravima, socijalnim pravima itd. Kao i u slučaju drugih ideologija (recimo: liberalizam, nacionalizam, konzervativizam itd), njega se ne može poistovijetiti sa religijom ili nacijom itd.

Islam i demokratija nisu baš historijski saveznici, ali to nisu ni kršćanstvo i demokratija. Demokratija je prevladala tek u sekularnim društvima, kad su teokrati pobjeđeni, a neki i smaknuti (revolucijama). Zapravo, teokratija i demokratija su suprotstavljeni, jer teokrati vjeruju da ljudi NEMAJU pravo da odlučuju o zakonima, nego moraju uvijek i samo SLIJEDITI Božje zakone. Za teokrate je glasanje na izborima - blasfemično, jer vrijeđa Božje zakone. Dakle, protive se izborima, a izbori su suština (političke) demokratije. To, dakle, isključuje jedno drugo.

Demokratija ne isključuje islam, slažem se.

Uspostava i ocuvanje islamskih vrijednosti ne iskljucuju tj. ne zanemaruju demokratiju niti individualna socijalna prava. Politicki i svaki drugi pluralizam je dopusten uz uslov da se temelji zajednice ne poruse. Ovakav model zivota je moguc ukoliko imate strukturu stanovnistva cije ce kulturno, moralno i socijalno stanje moci da ga prati. Historija svjedoci o tome. U suprotnom, radi se o nametanju i takav sistem se tesko moze uspostaviti a ako se to i desi ubrzo ce se srusiti bez obzira sta pise u Ustavu ili ce pak prerasti u diktaturu koju ce cuvati vojska i policija a to vec nisu ni cilj ni sustina islama.

Neko rece da u Iranu nije bila samo islamska vec i socijalna revolucija. Mislim da je u tome sustina i vjerovatno kljuc opstanka tog rezima. Uostalom, kada je Homeini krenuo da srusi saha imao je uz sebe sve studente, radnike, inteligenciju ... bez obzira na njihov stepen privrzenosti islamu. To je bio opstenarodni pokret i nikome od njih nije smetalo sto ih vodi vjerski autoritet. Po tome mozda postoji slicnost izmedju Irana i Kipra iz vremena Makariosa.

Dođe li do pada teokracije - ili do njenog značajnog marginaliziranja - postavit će se pitanje: kojim će smjerom krenuti iranska vanjska politika?

Zbog karaktera revolucije, cak i da oslabi uticaj vjere u Iranu to ne bi bitno uticalo na njegovu spoljnu politiku. Naravno, uz uslov da Iran ne dobije novog saha ili nekog svog Mubaraka. Zato mislim da i Amerika i Rusija mogu u Iranu traziti samo partnera i nista vise. Namece se pitanje, koju cijenu su Amerikanci spremni platiti. A najmanje sto se ocekuje da plate je da prestanu podrzavati Izrael. Je li to realnost koja dolazi sa Obamom?

Dejan Jović Dejan Jović 13:39 02.02.2009

Re: !

Točno je ovo što kažete da to nisu bili samo vjerski, nego i socijalni razlozi. U toj revoluciji su sudjelovali i oni koje je kasnije Homeini marginalizirao. Prekjučer je bio intervju na BBC-u s Bani Sadrom, koji je bio prvi predsjednik Republike, ali je onda napustio Iran. Dakle, motivi su bili različiti. To je i proizvelo ovu kombinaciju - teokratsko-demokratsku, koja je teško održiva na dugi rok. U biti, Iran malo liči na sadašnju post-dejtonsku Bosnu i Hercegovinu: narod bira, ali Vrhovni Vođa mora unaprijed odobriti alternative koje se predstavljaju narodu za izbor, i može uvijek suspendirati. Koliko je to dugo održivo, ne znam...

No, sad kad ste spomenuli te druge motive (osim vjerskih), sjetio sam se da se u jugoslavenskom Savezu komunista (koji je tada, naravno, bio praktički suveren u Jugoslaviji, pa su - isto kao i ovdje - ljudi birali između opcija koje je ta organizacija prethodno odobrila) dogodio priličan skandal kad je, na njegovom 12. kongresu - 1982. godine - Jakov Blažević (tada je tek otišao u mirovinu, nakon što je osam godina bio predsjednik Predsjedništva Hrvatske) rekao da iransku revoluciju treba pozdraviti i podržati. Naime, njegov je argument isto bio - da se tamo radilo o socijalnoj revoluciji, s demokratskim i socijalističkim elementima, da je ta revolucija napredna jer je srušila Šaha i zato što je kritična prema "američkom imperijalizmu" (mislim da je baš koristio tu popularnu i - kao što vidimo - vječnu frazu hehe). To je izazvalo priličan šok u partijskom vrhu, pa je Blažević dobio ozbiljnu packu. O tome je pisao "Danas", u jednom od svojih prvih brojeva (počeo je izlaziti, mislim, 1983.).

Jugoslavija je tada, naime, bila u prilično dobrim odnosima sa SAD (Jimmy Carter je posjetio Jugoslaviju u junu 1980, dakle samo mjesec i pol nakon Titove smrti), a i počeo je iračko-iranski rat, u kome je Jugoslavija bila više na strani Iraka, nego Irana. A vjerojatno je postojao i stanoviti strah od politiziranja islama u samoj Jugoslaviji (naročito što se sve to događalo nakon početka sovjetsko-afganistanskog rata, kad su muslimani u samom SSSR-u postali potencijalni faktor destabilizacije...). Jedna od - sporednih - posljedica te cijele situacije je bilo odugovlačenje s izgradnjoj zagrebačke džamije, čemu je jedan od formalnih razloga bilo i zadržavanje nekog tepiha kojeg je Iran poklonio džamiji od strane carine. Nastao je neki spor oko toga tko (ako itko) treba platiti uvoznu carinu, a džamija je stajala nekoliko godina - praktički sagrađena, ali neotvorena. Radilo se, zapravo, o nekoj vrsti političke poruke Iranu. To se izgladilo tek tamo u drugoj polovici osamdesetih...

Itd.... itd...

vladimir petrovic vladimir petrovic 13:09 02.02.2009

SAD-Iran

Današnji New York Times donosi, povodom tridesetogodišnjice povratka Homeinija u Iran, zanimljiv članak (uvodnik) pod nazivom "The Other Iran", u kome se, na kraju kaže:

Obama should do five other things: Address his opening to the supreme religious leader, Ayatollah Ali Khamenei, because he decides. State that America is not in the Iranian regime-change game. Act soon rather than wait for the June Iranian presidential elections; Khamenei will still be around after them. Start with small steps that build trust. Treat the nuclear issue within the whole range of U.S.-Iranian relations rather than as its distorting focus.

Uvidjaju Ameri da i oni treba da se menjaju, a ne samo da traže da se Iran njima prilagodi, he, he, he...
dek_si dek_si 17:02 02.02.2009

summa summarum

na osnovu mog licnog utiska iz nekoliko poslednjih postova a to je i moj licni stav da zapravo Amerika i Zapad vise trebaju Iran nego sam Iran njih, brojni su razlozi za tako nesto : Irak, Izrael, nafta, nuklearno naoruzanje, mir u regionu. Sa druge strane kad se govori o demokratizaciji i modernizaciji drustva u Iranu i zemljama regiona, prije nego se bilo ko usudi da o tome razmislja trebalo bi sebe zapitati sta mi zapravo znamo o tim ljudima, o toj kulturi i kulturama u regionu, istoriji, jeziku, islamu, mentalitetima, narodima, obicajima, psihologiji ljudi, ....itd itd koji tamo zive, takav jedan poduhvat zahtijeva vrijeme i ideje ljudi iznutra, nesto novo nesto originalno prilagodjeno tom podneblju.
A sto se tice ovdje pomenute Bosne i Hercegovine, jedan moj beogradski profesor je dobro rekao :" zar vi mislite da ce Amerikanci rijesiti Bosnu, hoce al´ malo sutra, za takvo nesto potrebno je upoznati dusu tih ljudi itd"

Bosna je isto kao i matematicki problem koji nema rijesenja, Bosna i Hercegovina to nije zemlja, to nije drustvo to je stegnuto stanje, kao meso kad stavis u hladnjak i zamrznes ga na neodredjeno vrijeme i nepada ti napamet da ga odmrznes jer ne znas sta te moze iznenaditi, a ocekujes samo nesto neprijatno, e to ti je Bosna dragi moj profesore iz Stirlinga.

Sa postovanjem

Dejan Grubesic
Srbin iz Bosne i Hercegovine
na skolovanju po centralnoj Evropi
Dejan Jović Dejan Jović 17:35 02.02.2009

Re: summa summarum

Dejane (imenjače!), nisam odgovorio na Vaš prethodni post jer su Vaša pitanja bila dosta ozbiljna, a onda je diskusija i tako nastavljena, pa ste mogli vidjeti odgovore na većinu njih. O Iranu samo da dodam - nisam siguran da su baš svi Iranci tamo sretni s postojećim stanjem, iako sam potpuno siguran da malo tko u Iranu (to se odnosi i na iranske teokrate i na iranske demokrate) želi američku supremaciju ili neku amerikanizaciju Irana. Za to imaju određene historijske razloge, a i one iz nedavne prošlosti i vlastitog susjedstva (Irak, ako ništa drugo). Dakle, pretpostavljam da je dosta velik broj onih koje upravo strah od Amerike čini "tihim". To ne znači da im nije dosta onih koji su na vlasti - naročito klerika (jer predsjednika, ipak, mogu maknuti, tj. smijeniti - iako ne mogu slobodno izabrati baš svakoga koga hoće). Iranci su, koliko ih znam i koliko sam čitao, daleko od nekog tvrdog radikalnog islamskog tradicionalizma, a nisu ni za Amerikance - dakle, nekako su "između dvije vatre" , i to tako traje već tridesetak godina. (Stanje je u tom smislu slično, recimo, Srbiji u devedesetima: ima mnogo onih koji nisu za vlast, ali nisu ni za Amerikance)...

E, sad, jedini način da se stvari tamo promijene u korist takvih (jer ipak, znate, brutalnost kojom se iranska država odnosi prema određenim kategorijama stanovništva, a i ove nuklearne ambicije - nije to mala i bezazlena stvar) - je: postupnom i strpljivom politikom, koja bi ostavila samim Irancima da polako, polako tjeraju stvari u nekom boljem smjeru. Sve dok su ih pritiskali - s jedne strane Sadam, a s druge Bush - to se baš nije moglo očekivati. Sada je, ipak, stvar nešto drukčija.

Iranu, kažete, ne odgovaraju promjene. Da, ali - kojem Iranu? Iranskim vlastodršcima - a naročito ovim radikalnim klericima - one sigurno ne odgovaraju. Evo ih, već su počeli tražiti određene (potpuno bedaste) "uslove", isprike za ne znam šta od Amerike itd - dakle, oni očigledno ne žele nikakvo približavanje. To me podsjeća na Borisava Jovića i njegove dnevnike - ima tamo jedan zapis iz marta 1991, gdje on kaže da su se on i Sloba dogovorili da će od Makedonije tražiti da se izvine za to kako tretira uspomenu na srpske vojnike iz Prvog svjetskog rata! Dakle - kad nema šta normalno da se traži, onda se uvijek nađe neki takav suludi "razlog", samo da se približavanje ne dogodi. Ako treba, sjetit će se i da se Amerika izvine za upad u američku ambasadu i za "krizu s taocima" iz 1980...

No, Iran je podijeljeno društvo, pa i tamo postoji neki "drugi Iran", i taj "drugi Iran" ipak sigurno želi promjene.

Dakle - summa summarum - budimo malo optimisti, i držimo fige ovim "dobrim dečkima" na obje strane.
Out of Beirut Out of Beirut 18:09 04.02.2009

teokratija

Zeleo bih reci nesto sto je na prvi pogled nevazno, a mozda jeste takvo i u drugom, i svakom pogledu sve do n-tog.

Druga napomena - govorim kao laik.

Teokratija ( link :) izvorno znaci bukvalna vladavina Boga ili bozanstva. U prakticnijem smislu, teokratija znaci vladavina ljudi koji su bozanski inspirisani. Tek u trecem smislu, ona oznacava ono sto svi mi najcesce podrazumevamo, državno uređenje u kojem se sva vlast temelji na strogom tumačenju određene vjerske doktrine.

SAD su veoma izrazita teokratija u ovom drugom smislu.
UK je u istom smislu samo nominalno teokratija (to iz razloga sto vecina Britanaca ne veruje u Boga te religija nije nikakav preduslov da bi osoba bila na celu drzave).

Banalno je, ali istinito reci da ova zajednicka vrednost koja se pripisuje bozanskoj inspiraciji moze koristiti u pregovorima izmedju SAD i Irana.

Ali cini mi se da je gorepomenuto razgranicenje znacenja bitno iz drugih razloga... jer razdvojenost crkve i drzave, bar kako je ja shvatam, nuzno podrazumeva

1) da je religija uvek nesustinski deo covekovog zivota, pa nije problem da osoba na drzavnoj funkciji uvek daje svojim religijskim poimanjima drugostepeni znacaj u odnosu na svetovne pojmove.

2) da je moguce tacno znati unutrasnja verovanja izabranog politicara (ili cak stavsie bilo kojeg drzavnog sluzbenika). To znaci da on nece lagati oko svojih najdubljih ubedjenja i vrednosti kao sto su to radili Staljin i, navodno, Tony Blair.

Meni su obe ove pretpostavke sasvim nerealne.
Oko (1) - koja je vrednost pojma svetosti, ako je on uvek potcinjen svetovnom?
Sekularizam je plod Enlightenmenta (?), ali on se meni cini pre izraz rasejanosti i naivnosti nego li 'racionalnog' razmisljanja i humanizma.

Mozda gresim.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana