Na sutrašnji dan prije 30 godina (1. februara 1979.), ajatolah Homeini se vratio u Iran, a to je bio glavni simbolički događaj iranske (islamske) revolucije. Trideset godina kasnije, Iran ponovno postaje jedno od centralnih pitanja globalne politike. U američkim predsjedničkim izborima prošle godine, pitanje odnosa prema toj zemlji bilo je ono oko kojeg su se dvojica kandidata (Obama i McCain) najviše razlikovali. Prekjučerašnji britanski „Guardian" otkrio je i da je novi američki predsjednik već pripremio plan otopljavanja američko-iranskih odnosa, kojim bi se radikalno odmaklo od dosadašnje politike stalnih napetosti. Zašto je sve to važno? Zašto upravo Iran - i upravo sada - dolazi u središte američke vanjske politike?
Više je razloga za to.
Prvo, islamska je revolucija (započeta prije točno trideset godina) uspostavila dotad neviđeni tip političkog sistema - kojeg se može opisati kao dualizam s elementima demokracije i teokracije. Ideja da se „republika" može povezati s „islamom" (pa da je zemlju moguće nazvati Islamskom Republikom), tada je prvi put promovirana. Spoj teokratskog (islamističkog) i demokratskog nigdje drugdje nije zaživio: u Turskoj postoji republika, ali je islamski element namjerno isključen iz nje. Taj dualistički sistem postao je ubrzo jedna vrsta ideala za druge islamiste, koji nisu nužno zastupali interese vladajućih oligarhija i monarhija, nego su „jahali" na valu narodnog otpora (najčešće prozapadnim, odnosno proameričkim) vladarima u muslimanskim zemljama. Tu je, na neki način, i izvorište onoga što se danas razvilo u „islamistički pokret". Iranska je revolucija, dakle, možda (Mao Ce-Tung bi rekao: još je prerano reći) označila početak sudara između ideje „demokratsko-teokratskog islamizma" i „Zapada". Taj će sudar - naročito nakon 11 septembra 2001. - fundamentalno obilježiti suvremeni svijet.
U tom je smislu, Iran i dalje inspiracija mnogima u islamskom svijetu, pa je Americi (i mnogim drugima) od velike važnosti da ga „skrene prema sebi". Uspije li od Irana učiniti saveznika, a ne protivnika, Amerika će zadati golem udarac islamistima u cijelom svijetu. Eventualno okretanje Irana prema Americi dovelo bi do promjene odnosa snaga u vrlo kaotičnim regijama, kao što su Golfski zaljev, i Srednji (odnosno „Bliski") Istok. Iran je, naime, ključna zemlja želi li se dugoročna stabilizacija Iraka. Teheran je, zapravo, jedini „pobjednik" u američko-iračkom ratu. Amerika mu je uklonila starog neprijatelja (Sadama Husseina), a potom mu omogućila značajnu infiltraciju - vjersku, političku i ideološku - u okupirani Irak. Svrgnućem Sadama Husseina, i neuspjehom američke invazije na Irak, Iran se pojavljuje kao zemlja s najvećim utjecajem - naročito među iračkom šijitskom populacijom. Amerika, dakle, treba pomoć Irana, želi li dugoročno stabilizirati Irak, te se iz njega u miru povući. Ona se neće povući iz Iraka, sve dok ne bude sigurna da se u njega neće odmah po tom povlačenju „useliti" neki njoj neprijateljski Iran.
Drugo, svojim radikalnim izjavama - a još više eventualnim namjerama da postane nuklearna sila - Iran predstavlja opasnost za Izrael, te ga se često koristi kao glavni „izgovor" za akcije koje Izrael poduzima protiv Palestinaca. Promjena iranske vanjske politike - i njegovo eventualno približavanje Americi - imalo bi velikog utjecaja na odnose na Srednjem Istoku, a Obaminoj vanjskoj politici bi ponudila priliku da izravnije pritisne obje strane u konfliktu. Islamisti na Srednjem Istoku osjećali bi se oslabljenima, a Izrael ne bi više mogao koristiti upozorenje na iransku opasnost kao sredstvo opravdavanja svoje politike prema Palestincima.
Treće, i sam je Iran danas zemlja koja balansira između dva - po mnogo čemu oprečna - elementa svog političkog identiteta: demokracije i teokracije. Njegova je ustavna struktura utemeljena na ideji „paralelizma", pa osim predsjednika Republike (sada Mahmuta Ahmedinedžada) postoji i vrhovni vođa, ajatolah Hamenei. Hamenei je - a ne Ahmedinedžad - ključna ličnosti Irana, pa je Obamin plan i usmjeren prema njemu. Dualizam, međutim, nije samo stvar političke strukture, nego i šire, društvene. Teheran je, kažu oni koji ga dobro poznaju, grad koji je danju „islamistički" a noću „zapadnjački". On u tom smislu podsjeća na nekadašnju Istočnu Evropu (točnije: Poljsku), koju je Lech Wallesa usporedio s „rotkvicom": izvana crvena, a iznutra bijela. Iran ima nezanemariv demokratski potencijal - dijelom razvijen za vrijeme modernizacijskih akcija nekadašnjeg Šaha, a dijelom i zbog goleme iranske dijaspore - pa je pitanje hoće li taj demokratski potencijal u jednom trenutku ući u izravni sudar s teokracijom.
Dođe li do pada teokracije - ili do njenog značajnog marginaliziranja - postavit će se pitanje: kojim će smjerom krenuti iranska vanjska politika? Na tu se situaciju, izgleda, spremaju i Amerika i Rusija, a vjerojatno i druge dvije važne zemlje u toj regiji: Kina i Indija. Rusija je već poduzela važne korake - premijer Putin sreo se (još kao predsjednik, u novembru 2007.) s predsjednikom Ahmedinedžadom, te su iransko-ruski odnosi značajno napredovali. I Rusiji bi, naime, baš kao i Americi, odgovaralo slabljenje islamizma. No, istodobno, odgovaralo bi joj i da Iran ne postane baš preblizak Americi, nego da ostane na stanovitoj distanci u odnosu na Washington.
Inicijativa Baracka Obame - koji je, izgleda, spreman ući u izravne i ničim uvjetovane razgovore s Teheranom - ima, dakle, višestruke ciljeve. Ona pokušava ojačati demokratske (i time oslabiti teokratske) elemente u samom Iranu, a istodobno okrenuti Iran prema Americi (i spriječiti njegovo okretanje prema Rusiji ili Kini). Uspije li u tome, američka će vanjska politika doživjeti veliki uspjeh na samom početku Obamina mandata. Naime, postići će tri važna cilja - prvo, zadat će veliki udarac globalnom islamizmu, drugo, otvoriti će novi prostor za eventualno rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba, i treće - omogućit će brže američko povlačenje iz Iraka, bez straha da će u njega potom „ušetati" iranski teokratski poredak.