One godine kada sam navršio devedesetu, poželio sam si darovati noć razuzdane strasti s mlađahnom djevicom. Markes ovako nešto još nije napisao, bilo bi najkraće moguće prepričavanje njegovog poslednjeg romana Sećanje na moje tužne kurve.
Naratorovo ime nam nije poznato, ali mi instinkt govori da ne bismo mnogo pogrešili ako bismo ga nazvali, recimo, Gabrijel. Ako se zanesem idejom da starost izgleda drugačije u sedamdesetim i devedesetim godinama, onda po godištu autor romana i narator nisu slični, ali po mestu rođenja i interesovanjima svakako jesu. Čitajući Markesa tokom godina, zamišljao sam ga upravo ovako, te je ova paralela možda isključivo plod moje mašte. Čitajući ovaj neveliki roman nisam uspeo da dam bilo koji drugi lik naratoru osim lika druga Markesa.
Gabrijel (nazovimo ga tako, dakle) puni devedeset godina, od toga pedeset kako redovno piše kolumnu u dnevnim novinama El Diario de La Paz, gde govori o književnosti, bilo o klasicima ili o modernim delima, posao koji bih najradije i sam obavljao, jer ostavlja vremena, ako je verovati pripovedaču, za beskrajno dokoličarenje, slušanje klasične muzike, posete pozorištu, erotsko fantaziranje i druge zabavne aktivnosti. Gabrijel, dakle, nije tipičan starac. Ničemu tipičnom se, uostalom, i ne nadamo čitajući Markesa. Šta još znamo o Gabrijelu? Ružan je, naime, toliko da se to ne može lako opisati, redovno piše dnevnike, stidljiv je i u životu nije imo seks, a da za njega nije platio, i u ovom poslednjem ne krije se nikakva sramota već gotovo ljupka ekscentričnost.
Da li je to sve? Ne, nije. Fali još jedna sitnica.
Pišući o ovoj knjizi, južnoafrički pisac Kuci ističe da ona predstavlja hrabar pokušaj pisanja o pedofiliji sa one druge tačke gledišta, sa strane pedofila. Dežurna pljuvačica Njujork Tajmsa, Mičiko Kakutani, Sećanje na moje tužne kurve opisuje kao banalnu i predvidljivu knjigu nedostojnu pisca kao što je Markes.
Pisanje o sličnim temama je, izgleda, bilo dostojno Markesa kada je u Sto godina samoće opisivao susrete sedamdesetogodišnjeg Aurelijana Buendije sa mladom prostitutkom u koju se naposletku zaljubljuje i koju, zatim, ženi. Bilo je u redu, pretpostavljam, jer je ta epizoda jedna u moru drugih ništa manje fascinantnih. Ali napisati o tome roman?
Kada se Gabrijel sastaje sa svojom mladom ljubavnicom ona uglavnom spava, iscrpljena od celodnevnog napornog rada u fabrici, dok pored nje, potpuno nag, leži on i divi se lepoti i krhkosti njenog tela. Uz malo mašte ovo se može transformisati u fantastičnu filmsku scenu. Gabrijel ne razmišlja o moralu, njega ne zanima pedofilija, on je do te mere opijen strašću (i strašću i ljubavlju!) da uopšte ne razmišlja, već se prepušta. Konačno sam otpočeo stvarni život, mirna srca. U devedestoj, dakle, on veruje da počinje novi život.
Ne želim da sudim o moralnosti onoga što je napisano, ponajviše zato što ovo nije roman o pedofiliji. Ne zanima me nikakav drugi aspekt do onog estetskog, književnog. G. G. Markes je suviše mudar i vešt pisac da bi svoj talenat protraćio na takvu vrstu društvenog angažmana, to je lepo primetila i Mičiko Kakutani, ali se izgleda nije zamislila nad onim o čemu Markes zaista piše. Kakav to čovek u devedesetoj želi da započne novi život? Kakav to čovek na kraju svog života (bilo kakvog pa i seksualnog) želi za sebe devicu, maloletnu devojku, potpuno čedno biće na samom početku života? Da li je zaista reč o pedofiliji ili je reč o nečemu drugom? Šta je to što Gabrijela toliko opija u slici nage četrnaestogodišnje devojčice, nimfice (da pozajmim termin od Nabokova)? Nije li ta njena seksualna energija zapravo sam život?
Već otrcani par Eros i Tanatos ključan je za razumevanje ovog romana. Malo je fenomena o kojima teže razmišljamo nego što je smrt. Stari Rimljani su na nadgrobnim pločama umesto umro je pisali živeo je. Sećanje na moje tužne kurve govori o strasti i ljubavi, ali zapravo govori o umiranju. Nekima od vas će sočni opisi Gabrijelove čežnje za tom mladom devojkom možda biti previše. Verujem da je Markes imao nameru da postigne takav efekat. Jer je previše teško suočiti se sa krajem. Gorko je. Užasavauće. Poražavajuće. Misli o smrti izazivaju mučninu. To je gorka pilula koju je teško progutati, možda baš kao što je teško i mučno čitati o starcu koji čezne za četrnaestogodišnjakinjom. U svetlu činjenice da je snrt blizu i da je neizbežna, da je tu iza ćoška, čovek može da učini samo jedno - da prigrabi život što više može i ne gleda preda se.
Kao i sve drugo što je napisao G. G. Markes i ovo je priča o ljubavi, smrti i opsesiji. U tom pogledu, Markes je svih ovih godina pisao jednu knjigu i jednu priču. Ono što izdvaja Sećanje na moje tužne kurve od svega drugog što je napisao je način na koji je pisao. U Sto godina samoće junaci se rađaju i umiru sa takvom lakoćom da nam se život i smrt i ljubavi i ratovi učine laganim i pomalo romantičnim. Prolaznost o kojoj priča deluje daleko i maglovito, kao da se ne tiče nas, već se tiče nekih drugih ljudi. Ne umire se ovde, umire se u Makondu. U Markesovom novom romanu od magičnog realizma ostaje samo stvarnost, teška i nimalo lepa. Sećanje na moje tužne kurve je u potpunosti sveden, ogoljen roman, to je destilovana priča daleko od Markesove uobičajene pripovedačke raskoši i upravo u tome leži glavna snaga ove knjige. Ništa nije lako i ništa nije romantično. Sve je gorko, i da stvari budu gore: sve to negiramo!
Prvo Markesovo prozno delo nakon čitave jedne decenije tišine, u jedva stotinak stranica teksta, možda je njegovo najbolje delo. Markes izgleda nije želeo da nas zavede kao što je do sada uspešno činio. Ovaj put je želeo da nam pljune u lice. Zato u jedva stotinak stranica ovog romana možemo pronaći suštinu celog njegovog opusa.