Kultura| Literatura| Umetnost| Zabava

O umiranju i drugim sitnicama

antonacci RSS / 01.02.2009. u 21:52

botticelli_birth_venus_2.jpg 

 

 

          One godine kada sam navršio devedesetu, poželio sam si darovati noć razuzdane strasti s mlađahnom djevicom. Markes ovako nešto još nije napisao, bilo bi najkraće moguće prepričavanje njegovog poslednjeg romana Sećanje na moje tužne kurve.
          Naratorovo ime nam nije poznato, ali mi instinkt govori da ne bismo mnogo pogrešili ako bismo ga nazvali, recimo, Gabrijel. Ako se zanesem idejom da starost izgleda drugačije u sedamdesetim i devedesetim godinama, onda po godištu autor romana i narator nisu slični, ali po mestu rođenja i interesovanjima svakako jesu. Čitajući Markesa tokom godina, zamišljao sam ga upravo ovako, te je ova paralela možda isključivo plod moje mašte. Čitajući ovaj neveliki roman nisam uspeo da dam bilo koji drugi lik naratoru osim lika druga Markesa.
           Gabrijel (nazovimo ga tako, dakle) puni devedeset godina, od toga pedeset kako redovno piše kolumnu u dnevnim novinama El Diario de La Paz, gde govori o književnosti, bilo o klasicima ili o modernim delima, posao koji bih najradije i sam obavljao, jer ostavlja vremena, ako je verovati pripovedaču, za beskrajno dokoličarenje, slušanje klasične muzike, posete pozorištu, erotsko fantaziranje i druge zabavne aktivnosti. Gabrijel, dakle, nije tipičan starac. Ničemu tipičnom se, uostalom, i ne nadamo čitajući Markesa. Šta još znamo o Gabrijelu? Ružan je, naime, toliko da se to ne može lako opisati, redovno piše dnevnike, stidljiv je i u životu nije imo seks, a da za njega nije platio, i u ovom poslednjem ne krije se nikakva sramota već gotovo ljupka ekscentričnost.
           Da li je to sve? Ne, nije. Fali još jedna sitnica.
           Pišući o ovoj knjizi, južnoafrički pisac Kuci ističe da ona predstavlja hrabar pokušaj pisanja o pedofiliji sa one druge tačke gledišta, sa strane pedofila. Dežurna pljuvačica Njujork Tajmsa, Mičiko Kakutani, Sećanje na moje tužne kurve opisuje kao banalnu i predvidljivu knjigu nedostojnu pisca kao što je Markes.
           Pisanje o sličnim temama je, izgleda, bilo dostojno Markesa kada je u Sto godina samoće opisivao susrete sedamdesetogodišnjeg Aurelijana Buendije sa mladom prostitutkom u koju se naposletku zaljubljuje i koju, zatim, ženi. Bilo je u redu, pretpostavljam, jer je ta epizoda jedna u moru drugih ništa manje fascinantnih. Ali napisati o tome roman?
           Kada se Gabrijel sastaje sa svojom mladom ljubavnicom ona uglavnom spava, iscrpljena od celodnevnog napornog rada u fabrici, dok pored nje, potpuno nag, leži on i divi se lepoti i krhkosti njenog tela. Uz malo mašte ovo se može transformisati u fantastičnu filmsku scenu. Gabrijel ne razmišlja o moralu, njega ne zanima pedofilija, on je do te mere opijen strašću (i strašću i ljubavlju!) da uopšte ne razmišlja, već se prepušta. Konačno sam otpočeo stvarni život, mirna srca. U devedestoj, dakle, on veruje da počinje novi život.
           Ne želim da sudim o moralnosti onoga što je napisano, ponajviše zato što ovo nije roman o pedofiliji. Ne zanima me nikakav drugi aspekt do onog estetskog, književnog. G. G. Markes je suviše mudar i vešt pisac da bi svoj talenat protraćio na takvu vrstu društvenog angažmana, to je lepo primetila i Mičiko Kakutani, ali se izgleda nije zamislila nad onim o čemu Markes zaista piše. Kakav to čovek u devedesetoj želi da započne novi život? Kakav to čovek na kraju svog života (bilo kakvog pa i seksualnog) želi za sebe devicu, maloletnu devojku, potpuno čedno biće na samom početku života? Da li je zaista reč o pedofiliji ili je reč o nečemu drugom? Šta je to što Gabrijela toliko opija u slici nage četrnaestogodišnje devojčice, nimfice (da pozajmim termin od Nabokova)? Nije li ta njena seksualna energija zapravo sam život?
           Već otrcani par Eros i Tanatos ključan je za razumevanje ovog romana. Malo je fenomena o kojima teže razmišljamo nego što je smrt. Stari Rimljani su na nadgrobnim pločama umesto umro je pisali živeo je. Sećanje na moje tužne kurve govori o strasti i ljubavi, ali zapravo govori o umiranju. Nekima od vas će sočni opisi Gabrijelove čežnje za tom mladom devojkom možda biti previše. Verujem da je Markes imao nameru da postigne takav efekat. Jer je previše teško suočiti se sa krajem. Gorko je. Užasavauće. Poražavajuće. Misli o smrti izazivaju mučninu. To je gorka pilula koju je teško progutati, možda baš kao što je teško i mučno čitati o starcu koji čezne za četrnaestogodišnjakinjom. U svetlu činjenice da je snrt blizu i da je neizbežna, da je tu iza ćoška, čovek može da učini samo jedno - da prigrabi život što više može i ne gleda preda se.
          Kao i sve drugo što je napisao G. G. Markes i ovo je priča o ljubavi, smrti i opsesiji. U tom pogledu, Markes je svih ovih godina pisao jednu knjigu i jednu priču. Ono što izdvaja Sećanje na moje tužne kurve od svega drugog što je napisao je način na koji je pisao. U Sto godina samoće junaci se rađaju i umiru sa takvom lakoćom da nam se život i smrt i ljubavi i ratovi učine laganim i pomalo romantičnim. Prolaznost o kojoj priča deluje daleko i maglovito, kao da se ne tiče nas, već se tiče nekih drugih ljudi. Ne umire se ovde, umire se u Makondu. U Markesovom novom romanu od magičnog realizma ostaje samo stvarnost, teška i nimalo lepa. Sećanje na moje tužne kurve je u potpunosti sveden, ogoljen roman, to je destilovana priča daleko od Markesove uobičajene pripovedačke raskoši i upravo u tome leži glavna snaga ove knjige. Ništa nije lako i ništa nije romantično. Sve je gorko, i da stvari budu gore: sve to negiramo!
          Prvo Markesovo prozno delo nakon čitave jedne decenije tišine, u jedva stotinak stranica teksta, možda je njegovo najbolje delo. Markes izgleda nije želeo da nas zavede kao što je do sada uspešno činio. Ovaj put je želeo da nam pljune u lice. Zato u jedva stotinak stranica ovog romana možemo pronaći suštinu celog njegovog opusa.



Komentari (8)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vladimir petrovic vladimir petrovic 00:16 02.02.2009

Zanimljivo

Slučajno sam, kao što to obično biva, naleteo na ovaj vaš tekst. (To je «tragedija» nas svih u tzv. «potpalublju», jer nema najave na naslovnoj strani ko i šta piše, a ne može čovek da ide od jednog do drugog blogera pojedinačno... ali šta vredi pričati).

Svideo mi se vaš prikaz poslednje Markesove knjige. Ja, mada dosta čitam, nisam posebno njegov fan, ali osećam njegov sveopšti značaj za latinoameričku literaturu.

Zašto ste grubi prema Mičiko Kakutani, nazivajući je «dežurnom pljuvačicom NYT»? Žena radi svoj posao najbolje kako ume i zna (a ume i zna) i dugo se održava, što nešto kaže, jer je u pitanju NYT. By the way, ja sam nailazio na njene vrlo dobre kritike pojedinih knjiga koje su mene zanimale.

Proguglao sam malo pre nego što vam pišem, kako bih se informisao o Markesovoj knjizi (mada je ona izašla još pre nekoliko godina), uključujući i neke francuske sajtove i mišljenja su podeljena: ima veoma negativnih, ali bi se moglo reći da pohvalna preovladjuju. Palo mi je u oči da jedan čitalac kaže da, "ako nikada ništa niste do sada čitali od Markesa, počnite sa ovom knjigom, pa onda idite na ostale", što je svojevrstan kompliment autoru.

Ja, dakle, knjigu nisam čitao, ali mogu da zamislim kako je napravljena, polazeći od Markesovog stila i načina pisanja. (Poznajem jedino njegove "Sto godina samoće".Pretpostavljam da je u pitanju priča starog i ružnog (nema starog i lepog, zar ne?) čoveka koji fantazira. Da li se to dogodilo to nije ni važno. To može biti interesantno.

Kada čitam knjige je često imam u vidu reči Andrea Moroa (Andre Maurois): "A naročito poklonite svu svoju pažnju formi... Fo-o-orma, mladi prijatelju, fo-o-orma... Jedino forma obezbedjuje trajnost delima. Tema ništa ne znači. Teokrit je zapisivao razgovore običnih domaćica. Ciceron je branio bljutave administrativne sporove; Paskal je, sa Jezuitima koje je stvorila njegova mašta, vodio polemiku koja danas više ne postoji. Sve te ljude još uvek čitamo, posle toliko vekova, zbog savršenstva njihove forme... Samo forma daje životu obeležje čoveka".

Polazeći od ovog stanovišta, koje je meni blisko, ja mislim da ne treba da se previše obaziremo o čemu pisac piše, već kako piše. Iz ovoga što ste vi ovde prezentirali, verujem da će mi se knjiga, ako je budem čitao, svideti.
antonacci antonacci 00:28 02.02.2009

Re: Zanimljivo

Slazem se sa Moroom i sa svim sto ste napisali.

Rekao bih i ja da je ovo odlicno polaziste za detaljnije izucavanje Markesa. Napisao sam to - u ovoj knjizici je srz onoga sto on pise. Ogoljena i dosta direktno recena. To je dobra osnova za slozenije njegove romane.

Jednu stvar bih voleo da objasnim:

Zašto ste grubi prema Mičiko Kakutani, nazivajući je «dežurnom pljuvačicom NYT»? Žena radi svoj posao najbolje kako ume i zna (a ume i zna) i dugo se održava, što nešto kaže, jer je u pitanju NYT. By the way, ja sam nailazio na njene vrlo dobre kritike pojedinih knjiga koje su mene zanimale.


Ne bih da ispadne da uopste ne cenim M. K. ali je njen ukus potpuno nepredvidiv i gotovo uvek radikalan. Salman Ruzdi je za nju ovo rekao: "A weird woman who seems to feel the need to alternately praise and spank." I to je otprilike najblize odredjenje njene knjizevne kritike.

A kritike koje pise su uvek i vise nego dobro napisane, i ja da sam na mestu neke od njenih musterija, verovatno bih se dobro zabavio citajuci ih, svejedno da li me hvali ili kudi.

"Dezurna pljuvacica" se pre odnosi na to da je ona jedna od retkih kriticara koji ce napisati uzasnu kritiku nekoj od "ikona", pa tako kad americka javnost hvali Filipa Rota, ona napise da mu je knjiga otprilike na nivou zute stampe. Ta zena jednostavno ne zna za sredinu, kod nje nema sive boje.
vladimir petrovic vladimir petrovic 01:35 02.02.2009

Re: Zanimljivo


Antonacci
Ne bih da ispadne da uopste ne cenim M. K. ali je njen ukus potpuno nepredvidiv i gotovo uvek radikalan. Salman Ruzdi je za nju ovo rekao: "A weird woman who seems to feel the need to alternately praise and spank." I to je otprilike najblize odredjenje njene knjizevne kritike.


Ma razumem ja vas, malo sam se šalio.

S druge strane, da vas podsetim na slavnog Jovana Skerlića. Svi znamo koliki autoritet je on bio, pa je umeo da bude izuzetno grub. On je za pesme V. Petkovica Disa rekao "da to nisu pesme bola duševnoga nego bolesti duševne", a za "Djački rastanak" Branka Radičevića (parafraziram) da je dao "opis djačke pijanke" itd. itd. (Naravno, nema mesta uporedjenju NK i Skerlića, ali to mi je u ovom kasnom satu palo na pamet).

Ta zena jednostavno ne zna za sredinu, kod nje nema sive boje.

To se sreće kod klimakteričnih žena, zar ne?
ulven ulven 15:15 02.02.2009

Re: Zanimljivo

Teokrit je zapisivao razgovore običnih domaćica. Ne bih reko bash da je to al ajd. Da nema njega ne bi bilo ni neceg drugog ili bi bar doslo mlogo kasnije.


Ciceron je branio bljutave administrativne sporove; Ciceron je retoricar, aman. Sta pa ocekujete?


Paskal je, sa Jezuitima koje je stvorila njegova mašta, vodio polemiku koja danas više ne postoji. Sta bi se tek reklo za Dekarta? Lecio frigidnost pritvornih lezbijki?

Sve te ljude još uvek čitamo, posle toliko vekova, zbog savršenstva njihove forme... Samo forma daje životu obeležje čoveka". Ziveo Kasirer?
jednatanja jednatanja 12:17 02.02.2009

Samo da

pohvalim ovaj tekst. Knjigu koju navodiš nisam čitala, pa na žalost ne mogu da se udubim....Od Markesa me na polici čeka nepročitana "Ljubav u doba kolere" ali nikako da stignem...

maki100 maki100 12:26 02.02.2009

Zivelo potpalublje!


I svi (ne)otkriveni pisci, citaoci i sanjari.

Sto je lepo sto ste tu negde...
112358oo 112358oo 16:37 03.02.2009

Sećanje na moje tužne kurve

antonacci hvala....

meni sad predstoji da odem do prve knjižare i potražim ovu knjigu....
112358oo 112358oo 02:06 07.02.2009

Re: Sećanje na moje tužne kurve

bez da su mi se do sada slegli utisci posle čitanja, deluje mi da se sve počinje prisećanjem na majčinu smrt i želju koju je ona tada imala:

"Majka me je na svom samrtnom odru preklinjala neka se mlad oženim bjelkinjom, pa da imamo barem troje djece, jednu djevojčicu s njezinim imenom, imenom njezine majke i njezine bake. Želio sam održati obećanje, ali moje poimanje mladosti bilo je u tolikoj mjeri elastično da mi se činilo da nikad nije isuviše kasno."

..... o majčinoj želji sa devedeset godina valja razmišljati i drugačije, a pod prizmom društvenih okvira izraženih citatom Julija Cezara: "Nemoguće je ne postati onakvim kakvim te drugi smatraju"..... tj. starim čovekom koji bi trebao razumeti svoje godine i tako se ponašati.....

da li je čovek star godinama ili je star ako se starim oseća? da li je moguće ponovo otkriti ljubav sa devedeset godina? onako kako je to video Marquez, deluje da je moguće......:)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana