To poslednje veče je duvao jugo, jači no obično. More je treskalo u obalu. U mraku su se visoko dizali penušavi, beli stubovi vode, sve do krošnji borova. Na mah naleti talas toplog vetra. "Sa Levanta", kaže gazda Mijo, koji više voli jugo, nego buru. Kaže da bura i nije vetar, nego čista demonizacija.
E, onda smo se odjednom obreli u Ljubljani. Žmu je zbrisao na službeni put, a mene ostavio nogom kopajući...po hodniku. Danima smo pokušavali da se raspakujemo. Od svuda su ispadali beli šljunci, nekorišćene cevke za ronjenje. Mašina je brektala, daveći se vešom. Napolju je, za inat, padala kiša. Na vešu je veselo rastao penicilin. Šanse za sušenje - nula. Deca su se spoticala o kofere i kese, pokušavajući da me oteraju na lečenje spiskovima za knjige, sveske, geo-trouglove...sve patike su se odjednom omalile. Sve farmerke postale kratke.
Da mi ne bi bilo dosadno, u Sloveniju je, baš tad, namerno, stiglo milion ministara, predsednika i premijera iz milion i po zemalja. Na konferenciju. Nogice su mi otpale u ganjanju istih, po veselom Bledu. Na koji se stizalo i vraćalo u prvoj. Kolonom. Koju su panduri, svako malo, saterivali u kukuruz. Da prođu džipovi i kilometarski auti visokih delegacija, putem u popravci. Turisti, koji su lukavo pokušali da se sa mora vrate u ponedeljak i izbegnu kolone, su starili čekajući, u ubeđenju da se zaratilo. U pressrumu (uh, što volim tu reč zalepljenu izgovorom) nije bilo telefona, kompjuteri nisu radili. Tehičari su zbunjeno tresli perut na pod, češajući se po glavi u neznanju...divno nešto. Kolega iz Bete je probao da izvrši harakiri u auli Golf hotela bledskog. Ja sam izveštavala iz sobička iza recepcije, jerbo sam prethodno životno ugrozila personu zaduženu za novinare. A, onda sam se preselila u ulazni hodnik hotela i smetala bezbednjacima. Odakle sam pobegla, shvativši da sedim ispod fotografije "poznate srpske umetnice", ofhors, Cece, u naočarima i mrtvoj, crnoj životinji i iskeženog, orgazmično, direktora hotela...na zidu je, sve zajedno, deset fotki gostiju, kojima se hotel ponosi...na trećoj je vesela udovica...sve uz fotke predsednika i premijera Slovenije...baš zgodno.
Nego, jesam vam rekla da sam Vlastu ostavila na moru? Nisam...Elem, poslednji dan mora, na pored stepenica, iz drugog puta uspem da je uhvatim. Mala, malecka...svilenih brkova, peščane, crvenkaste boje. Ručice joj sićušne, ružičaste, nežne. Okice kao biberi, sjajne. Noge (zadnje) duge, malo dlakave, ali strašno ljupke. Odmah smo se svi okupili oko lila veš kade, u koju smo je, privremeno pustili. Onda smo je stavili u kutiju od sladoleda. Kilsku. I unutra travicu suvu i koru od bora. Predlog da se zove Vlasta, prihvaćen je odmah, na proširenom kućnom savetu.Vlasta je za pola sata bila skroz pitoma. Sedela je u ruci i obema šapicama držala semenku susama, vredno je grickajući. Mrvica breskve je oduševila. Vodili smo je, predveče na plažu, gde je skakutala po kamenčićima, a onda se umorila i zaspala u Zarjinoj majici. Uveče se opet igrala, skačući po kauču, povremeno dremnuvši na dlanu. Sa punim poverenjem je spavala i na leđima, šapicama držeći sopstveni rep.
Bebu, skočimišicu Vlastu smo ostavili na moru. Baš nam nedostaje. Zamalo da je usvojimo. Na radost naših mačaka.p.s. Plavi, češki dušek je ostao u Brelima, kao krunski dokaz i ekskluzivni eksponat predstojeće proslave začetaka turizma u Brelima, od strane dve Čehinje. Što se Posejdona tiče...eh...ostarilo se. Uvukla mu se vlaga u kosti, nedavno se posekao na srču u moru. Ne može više da najmi ugrožene vrste da mu vuku prevoznu školjku. Pored desnog oka je sav izgreban. Kako i ne bi. Lepo sam mu rekla da promeni beštek. Ko je video da se stalno sa sobom nosi onolika viljuška...