Oblačno vreme bez kiše. Dan kada slušam Haustor. Vetar nosi kosu i lica (pogledi) su dobili smisao. Pokidani glas, džemperi od bockave vune bez dezena. U reci spavaju ribe. Vetar na mostu nosi kosu. Smešna ovisnost o senkama. Paničan strah bez senki. Boje su hladne. Stolovi na ulicama su prazni, ljudi mračni, obični, sveži. Dan kada nemam briga. Obaveze su daleke i Glupe. Sunce je nepotrebno. Dan je suv. Vazduh je mek. Nije bitno ko je pobedio na izborima, niti je bitno koje se utakmice danas igraju. Nedelja, dan kada ne znam šta bi sa sobom, kada slušam Haustor i pijem podnevnu kafu.
Kroz kosu kojom mi je vetar prekrio oči tražim izgubljena lica. Ne shvatam koliko me ta navika umara. Previše je lepih lica. Previše umornih pogleda. Treća dimenzija. Vazdušna perspektiva. Udišem punim plućima. Uzdahnem dugo i glasno da svi shvate. Nema osećanja samo navike. Oblaci nemaju oblike i oblici se gube u svojoj lenjosti. Dosada dijaloga stvara nam umor, ne prati nam misli. Dan koji podseća na Haustor.
Došao je naporan kao težina razgovora. U početku sam ga ignorisala. Ne podnosim ljude koji mi kvare dan na koji slušam Haustor. Unose mi nemir. Rastoče melanholiju. Preuređuju raspored stvari. Moj ambijent. Za njega je crno boja i nijanse sive su šarenilo.
-Ovo vrieme će me ubiti. Kako možeš sedeti napolju?
Hajmo unutra. Ovde duva vetar..
Volela bih da uđe unutra i ostavi me na miru..
Poveo me je kući da vidim njegove radove. Mrzim gledanje tuđih radova. Ne znam ponekada da kažem neću. Bilo je dosadno. Sve je više smešno. Volim sporazume bez reči, kada ljudi ne odgovaraju jedno drugom prestanu da se druže. Zločin je ne osetiti to. Kako sam glupa. Nekada i ja mislim da bi se nešto moglo održati.
Razgovor s prijateljima unosi veselje u dušu i dan više nije bitan. Osećaj se zaboravlja, misli postanu strane. Govorimo o običnom. O odeći, muzici, muškarcima, veri, teškoćama i zabavi.
Još jedno protraćeno popodne, kao da nekome dugujem nešto. Nema više smisla da se radujem onome što će biti. Sva nastojanja za boljim osuđena su na propast. Svako je nedelovanje dobro jer je opasnost svedena na minimum.
Odlučila sam da ostavim sve. Ja imam snage za mesec ili dva. Teško je nešto uraditi sam. Pogledi jesu patnja. Sviđa ti se nešto a to ne možeš imati, i onda se otvoriš svima. I onda želiš i misliš i maštaš. I onda ti dosadi sve. I onda poželiš da pobegneš i bežiš. I ti više ne progoniš progone tebe. Naizmenični progon i beg postali su ti navika. Shvataš da izostavljaš smisao. Želiš da ostaviš sve ali nemaš snage. Opet si sam kao na početku. Penješ se. Spuštaš se. Sve dok nisi na dnu ne misliš loše o sebi. Kada počneš učinio si pomak. Prijatelji su dosadni. Muzika je teška i samo samoća i tišina spašavaju te težine. Sve je lažno i vera koju si dobio ovako možda je lažna. I ona je beg, poslednji izlaz, jedino svetlo usred mraka. Samo uz naporan trud, uporno ispiranje sopstvenog mozga, građenjem zida oko sebe održaćeš se.