Istinita priča - oktobar 2008.godine - Washington!
Čovek je seo na stanicu metroa u Vasingtonu. D.C i počeo da svira violinu. Bilo je hladno decembarsko jutro. Svirao je šest Bahovih komada u trajanju od oko 45 minuta. Za to vreme, pošto je bio radni dan, prošlo je bar hiljadu ljudi kroz stanicu, a najveći broj njih odlazeci na posao. Nakon tri minuta sredovečni čovek je primetio muzičara koji svira, usporio je, zastao na par sekundi a onda požurio da stigne, negde, na vreme.
Minut kasnije, violinista je primio prvi dolar kao napojnicu: jedna žena mu je bacila dolar u kutiju bez zastajanja, i nastavila da hoda. Nakon par minuta jedan čovek se naslonio na zid da ga sluša, ali je onda ubrzo pogledao na sat i otišao. Očito je kasnio na posao. Najviše pažnje, od svih, pokazao je trogodišnji dečak. Majka ga je požurivala ali je dete zastalo da čuje violinistu. Majka ga je povukla i dete je nastavilo da hoda neprestano se osvrćući. Sličnu reakciju pokazalo je još nekoliko dece, ali svi roditelji, bez izuzetka, primorali su ih da nastave dalje.
Za 45 minuta sviranja, samo šest ljudi se zaustavilo i kratko slusalo muziku, a 20- tak njih je stavilo novac u kutiju, nastavljajući da hodaju dalje normalnom brzinom.
Violinista je skupio ukupno 32 $.
Kada je prestao da svira, nastala je tišina. ali to niko nije primetio. Niko nije zatapsao niti je pokazao bilo kakvu reakciju. Niko nije znao da je violinista bio Joshua Bell, jedan od najboljih muzičara sveta. On je, na stanici metroa, svirao jedno od najintrigantnijih dela ikada napisanih, na violini vrednoj 3,5 miliona dolara. Dva dana pre sviranja u metrou, Joshua Bell je rasprodao koncert u Bostonskom pozorištu gde je karta koštala 100$. Ova priča se zaista dogodila , a Joshua Bell je svirao inkognito u okviru eksperimenta koji je organizovao list Vašington Post, o percepciji, ukusu i prioritetima koje ljudi imaju.
Osnovno pitanje za eksperiment je bilo:
Da li primećujemo lepotu?
Da li zastajemo da bi u njoj uživali?
Da li prepoznajemo talenat u neočekivanom kontekstu?
Jedan od mogućih tada izvedenih zakljucaka ovog iskustva mogao bi biti:
Ako nemamo minut da zastanemo i slušamo jednog od najboljih muzičara
sveta koji svira najbolju ikad napisanu muziku, koliko drugih stvari
onda tako propuštamo?