Prevodjenje je najvažniji svetski posao (Gete)
Nisam imao u planu da ovih dana pišem post o prevodjenju, ali me je poslednji Jeremijin post inspirisao da iznesem neka svoja vidjenja na tu temu.
Neka mi se ne zameri što se usudjujem da se, prilično na brzinu, bavim tako važnom temom kao što je prevodilaštvo, ja koji faktički nisam iz te profesionalne "fele", i koji sam sebi delujem, kada sam u najboljem raspoloženju, samo kao fini, skromnije obdareni pesnik (nekako kao "veliki talent drugog reda", he, he, he). Pri tome, polazim od toga da je zanimljivo ponekad čuti i stavove jednog autsajdera, koji računa da će njegovo pisanje na ovom blogu biti obogaćeno adekvatnim komentarima.
Nesporno je da je prevodjenje stranih književnih dela nasušna potreba, te da se bez toga ne može. Neka nas u tome ne pokoleba poznata italijanska izreka "Traduttore - traditore", koja doslovno znači «prevodilac-izdajnik», odnosno «prevodilac-previdilac». Ona je umnogome tačna (kaže se da se to više oseća kod poezije nego kod proze), ali pošto ne možemo svi čitati ono što želimo - u originalu, moramo se pomiriti sa prevodima, s tim što je naše pravo da tražimo da ti prevodi budu što bolji. Ovde mi pada na pamet ona stara grčko/latinska izreka «da je nužno ploviti, a živeti nije nužno» (Navigare necesse est, vivere non est necesse); dakle, mora se prevoditi s jednog jezika na drugi, a živeti i nije baš obavezno...
Naša mudra književnica Isidora Sekulić, koja se i sama bavila književnim prevodjenjem, rekla je: «Prevodi uvek imaju karakter ogleda; svaki ogled zove novi ogled... Prevodi su neizbežna potreba; prevodi su i bela i crna nužda; prevodi isteraju ponekad specifične domete, pa i lepote, ali, u osnovi osnove, prevodi su apsurdna stvar». Prevodi se mogu shvatiti kao «apsurdna stvar» samo ukoliko se podje od činjenice da bi najbolje bilo da možemo strana književna dela čitati u - originalu. Medjutim, svi mi koji manje-više znamo strane jezike ne možemo biti prevodioci, naročito ne - književni prevodioci. Sve je u tome. Kamo sreće da možemo zaobići prevode i čitati dela koja nas interesuju direktno u originalu, ali ne možemo, bar ne velika većina ljudi...
Jedan naš drugi vrli pisac, Ivo Andrić, jednom prilikom je rekao: «Više vredi s uspehom prevesti neku dobru knjigu nego napisati pet-šest prosečnih romana». Drugim rečima, prevod se uzdiže na visok nivo stvaralaštva.
Sve je u tome da se u prevodjenju dobro biraju reči. Za to je potrebno dobro, čak izvanredno poznavanje maternjeg jezika, pre nego poznavanje stranog jezika sa kojeg se (ili na koji se) prevodi.
A dosta se lako uoči da li je neki prevod dobar ili loš. Zapravo, pre se uoči da je neki prevod loš nego da je dobar. S tim u vezi, Branimir Živojinović, jedan od naših najboljih prevodilaca s nemačkog jezika, s pravom je rekao: "Kad sve prevedem dobro i tačno, to se ne vidi; kad je prevod na nekoliko mesta loš i netačan, svi odmah vide; i najzad, opet niko ne vidi kad je sve netačno i loše.... Medjutim, ko god loše prevodi, negde u sebi to zna".
Poželjno je, naravno, da prevodi budu što bliži originalu, da se prevodioci ne osmele previše, pa da njihova rukotvorina u priličnoj meri odskoče od orignala s kojeg su slobodno prevodili. S druge strane, ima, naravno, mada dosta retko, prevoda koji čak bivaju bolji - od originala, kada stvaralačka moć prevodioca dodje najviše do izražaja. S tim u vezi, poznata je Borhesova izreka: «Original nije veran prevodu»...
A da li se baš sve može prevesti s jednog jezika na drugi? Smatram da ne može, neke specifičnosti u pojedinim jezicima (a ima ih itekako) se jednostavno ne mogu prevesti, ali se mogu interpretirati, pa se, stoga, nikako ne sme odustajati od - prevodjenja. Isidora Sekulić je govorila, na primer, da se Njegošev «Gorski vijenac» nikako ne može prevesti na strane jezike, ali se može - prepevati.
Ne mogu a da, na kraju, ne pomenem slučaj japanskog pisca Jukija Mišime (Yukio Mishima), koji je meni veoma drag, a koji važi ne samo za «najvećeg japanskog pisca XX veka», već i za najprevodjenijeg japanskog pisca (što je, naravno, povezano jedno s drugim).
Japanska književnost, tvrde neki dobri poznavaoci japanskih prilika, do nedavno nije bila upućena celokupnom čovečanstvu (kao druge velike književnosti), već isključivo - Japancima. Naime, iz japanskog straha od nerazumevanja stranaca, smatralo se da oni ne mogu da je na odgovarajući način prevedu na svoje jezike, a osim toga, verovalo se da neće ni hteti da je dostojno ocene, pa je dekuražirano svako prevođenje. Zato je ona tako sporo prodirala u domove i biblioteke Zapadnjaka.
Takav je donekle bio i Jukio Mišima. Medjutim, kada se lično uverio da su neki prevodioci njegovih knjiga na engleski bili izvrsni poznavaoci japanskog jezika, on je prevodiocima iz zemalja van engleskog jezičkog područja preporučivao da se ne trude da prevode njegova dela direktno sa japanskog, nego neka to čine - sa engleskog jezika. Polazio je, dakle, od pomenute urodjene japanske skepse po kojoj je strancima mnogo lakše da upoznaju i dobro govore engleski nego japanski jezik. Tako imamo slučaj prevoda sa - prevoda, umesto sa originala. Mi danas imamo situaciju više Mišiminih knjiga prevedenih na srpski sa engleskog jezika (jedna - «Mornar koji nije voleo more» - je čak prevedena s - nemačkog), dok je samo jedna jedina knjiga prevedena direktno sa japanskog («Zlatni paviljon», u prevodu Dejana Razića). S tim u vezi, zabeležena je Mišimina izjava: «Imajući u vidu da, skromnost po strani, ja pišem prilično lako, to se čudim ponekad kad vidim da prevodioci mojih dela na engleski jezik, sa kojima sam najviše u vezi, imaju teškoća sa prevođenjem. Moj je stav da budem tolerantan i prema sitnim pogreškama prevodilaca, jer shvatam da su moje poruke prvenstveno namenjene mojim zemljacima, dakle Japancima, a da ih stranci, i u najidealnijem prevodu, ne mogu na pravi način shvatiti».
Ovde želim da pomenem i to da slične slučajeve imamo i među evropskim piscima koji su pisali na tzv. malim jezicima. Naime, češki pisci Pavel Kohout i Vaclav Havel, dok su bili disidenti (Kohout u egzilu, Havel u zatvoru), zahtevali su da se njihove knjige prevode s - nemačkog, a ne sa češkog jezika, na kome su pisane).
Evo nekoliko trivijalnosti:
Postoje prevodi koji se smatraju umetničkim delima i čije vrednosti ostaju priznate i u slučajevima novih prevoda istih dela u pitanju. S tim u vezi navešću tri primera:
- Zbirka arapskih priča "Hiljadu i jedne noći" (Les Mille et Une Nuits), prevedena na francuski na prelazu izmedju XVII i XVIII veka, od strane Antoana Galana (Antoine Galland, 1646-1715), i danas se smatra najboljim francuskim prevodom, iako je nakon Galanovog bilo još nekoliko prevoda.
- U Vel. Britaniji imamo slučaj "Autorizovane verzije kralja Džejmsa" (The Authorized King James Version of the Holy Bible"), iz XVII veka, kao najbolji prevod Biblije na engleski jezik (prevod su izvršila 47 prevodilaca po direktnom nalogu kralja Džejmsa), i taj prevod je i danas u upotrebi.
- Mi u Srbiji imamo prevod Svetog pisma (Biblije) od strane Vuka St. Karadžića (Novi Zavet) i Djure Daničića (Stari zavet), iz XIX veka, koji je i danas u upotrebi, mada je bilo novijih prevoda.
Na kraju, da dodam još i ovo:
- Kolja Mićević, poliglota i briljantan prevodilac iz Banja Luke (kome se i tradicionalno skeptični Miroslav Krleža divio za prevode Balada F. Vijona na srpsko-hrvatski jezik), preveo je Danteovu "Božanstvenu komediju" na francuski (prva rimovana verzija na tom jeziku) i na srpski jezik. Prevodio je direktno sa toskanskog jezika, na kome je Danteovo famozno delo bilo napisano. Kažu da mu je trebalo za ta dva prevoda (francuski i srpski) oko dvadeset godina.
- Ja koji govorim francuski i engleski, čitam najradije knjige u srpskom prevodu, ali pritom volim da imam pri ruci i original, tek da bacim pogled kada mi nešto zapne, odnosno nije mi potpuno jasno prevodiočevo stvaralaštvo.