Dakle, da krenemo unazad.
Zapuši mi se sudopera. Zovem majstore, odčepe – 3.000 dinara. Posle nekoliko sati zove me Jovana na posao, kaže tu je komšija od dole, nekoliko spratova ispod mene sudopera ljudima izbacuje mulj po kuhinji.
Prethodnog dana majstor za mašinu uzeo je 1.500 da očisti dinare iz pumpe, čega li, koji su tamo dospeli iz Ognjenovog šorca.
Prethodnog, majstor je menjao grejač na bojleru. Trebalo mu je nekih 3-4 sata, sve sa kupovinom specijalne cevčuge koju je sekao da bi voda išla u kadu, a ne na pod, i koju je trebalo držati dok je 80 litara curkalo iz bojlera.
Dan ranije, otpao mi je auspuh. Bukvalno dan po isteku garancije.
Dan ranije, perači kola su polomili kontakt bravu jer nisu znali da izvade ključ. Perionica prihvata pola troška.
Dan ranije, seo sam na kafu – iz tende se na mene sručilo dobrih deset litara vode, nakupljene od klima koje cure. Nisam imao vremena da odem kući, pa sam vlažnjikav bio na sastanku.
Dan ranije, imao sam petohiljadarku od koje je trebalo da nekome dam nekih hiljadu i nešto. Deseti kiosk je bio spreman da mi proda Vreme, ali je novčanica bila iskrzana, pokušao sam u 3 banke, ali bile su prepune. Odlučio sam da osobu kojoj je trebalo da dam pare povedem na ručak. Naručio sam tonik, ali ga nisu imali jer se pokvarila linija za proizvodnju.
Mesto gde redovno doručkujem zatvoreno je preko leta.
Tih dana smo krečili, a ja sam imao temperaturu.
Gospođa tašta, dok je bila sama sa decom na moru, polomila je obe ruke (zarašće, ne boli, hvala na pitanju, ali ne može da ih koristi), pa je Tamara morala hitno da ode po njih, da kupujemo nove i menjamo stare avio karte.
Posla preko glave. Očekuje nas selidba.
Sve gorenavedeno je bukvalo tačno. Razumem sve koji ne žele da se druže sa mnom ovih dana.